Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Karijera

Simona ne zna igrati rukomet, ali zna sve o njemu. Ona je šefica medijskog tima regionalne rukometne lige

Simona Margetić je djevojka na čelu medijskog tima regionalne rukometne lige u ovom dijelu Europe, SEHA – Gazprom lige. Točnije, njihov media manager. Porazgovarale smo s njom o situaciji u sportu danas, provjerile je li ženama i dalje teže uspjeti u još uvijek, realno, muškom svijetu sporta, koliko joj je karijera važna i što joj je najdraže na poslu

Ako pratite rukomet, ili preciznije regionalni rukomet, onda vjerojatno znate što je SEHA liga. Ako ne, evo kratkog objašnjenja. SEHA – Gazprom liga pokrenuta je 2011. godine i trenutno jedina je regionalna rukometna liga u ovom dijelu Europe, a u njoj svake godine sudjeluju i natječu se najbolji rukometni klubovi iz, primjerice, Hrvatske, Makedonije, Srbije, Slovenije, Slovačke i Bjelorusije, a ove su godine zavšili sedmu rukometnu sezonu.

Žena koja stoji iza cijelog medijskog tima i svih medijskih objava o ligi je 23-godišnja Simona Margetić, prvostupnica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i media manager SEHA lige. I vrlo uspješna žena u sportu u kojem generalno, koliko god nam to već bilo zamorno govoriti, i dalje, realno, prevladavaju muškarci. Ali Simona to i svojim primjerom i sastavom cijelog svog malog medijskog tima trenutno naveliko mijenja.

Posao je uvijek zanimljiv, ali često i dosta naporan

Jozo Čabraja

I opet, uvijek se nekako prvo uhvatimo onoga kako je sve krenulo.

“Ja sam u rukometu zapravo još od 2014. godine, a u SEHA-i sad već tri sezone. Trenutno sam na poziciji media managera lige, a radim apsolutno sve što ima veze s medijima. Vodim naš medijski tim, društvene mreže, web, televizijske objave, sve što je povezano s medijima.

Posao je zanimljiv, ali i dosta naporan, zato što doslovno stalno moraš biti online i prisutan, od 0 do 24 i nema tu zapravo nekog konkretnog radnog vremena. Ipak, nisam baš odmah radila sve ovo što radim danas. Tek nakon nekog vremena preuzela sam ovaj posao od kolegice”, priča Simona koja, kao i mi također, radni dan ne počinje bez kave.

Ne mogu zamisliti dan u uredu koji ne počinje kavom. A putovanja? Ona su definitivno najbolji dio rada na terenu

“Kad radim u uredu, ujutro si prvo obavezno skuham kavu, da se razbudim. Ne mogu zamisliti da dan u uredu počnem bez kave. Nakon toga obično idem na zajednički radni sastanak s ostatkom tima, gdje uglavnom raspravljamo o tome što smo radili dan prije i prolazimo zadatke koje imamo taj dan.”

Simona

“Svaki dan nije isti, ali se u uredu uglavnom sve vrti oko tih medijskih stvari. S druge strane, na terenu je ponekad dosta napornije, uglavnom jer imamo hrpu zadataka. Ako imaš puno toga za snimiti, ako teren uključuje i putovanja u drugu državu ili grad, ako imamo intervjue i snimanja, taj dan zna biti naporan. Ne stresan, ali te izmori jer od jutra putuješ, pa snimaš i obavljaš sve na terenu, pa se kasno navečer vraćaš, i kad to sve obaviš, gotov si.”

Putovanja su super dio ovog posla. Pa tko ne bi zbog posla imati izliku da može putovati po drugim gradovima i državama

Ipak, koliko god naporno bilo putovati cijelu noć, raditi cijeli dan, i onda opet sve to u krug, putovanja su definitivno jedan od genijalnijih dijelova ovog posla, objašnjava mi Simona. I potpuno mi je jasno zašto.

“Najfrekventnije zapravo putujemo prije samog početka sezone kad obilazimo sve klubove koji sudjeluju u SEHA-i, u prošloj sezoni je to bilo deset klubova iz šest zemalja – Bjelorusije, Slovačke, Slovenije, Hrvatske, Srbije i Makedonije. Nedavno smo bili u Makedoniju gdje sam odradila završni turnir SEHA-e, Final 4. I dobro, nismo baš samo radili, uvijek se stignemo i družiti, malo odmoriti. Slično je bilo i na završnici rukometne Lige prvaka u Njemačkoj gdje smo bili”, objašnjava.

S najvećim zvijezdama imam najpozitivnija iskustva

Jozo Čabraja

A, osim putovanja, ono što je još jedna od divnih strana posla koji Simona radi je i činjenica da može surađivati i s nekima od najvećih rukometnih zvijezda na svijetu. A baš s onima koje smatramo najvećim zvijezdama, poput, recimo, Nikole Karabatića, Simona ima najpozitivnija iskustva.

Uvijek mislimo da su sve velike zvijezde apsolutno nepristupačne i prema njima imamo nevjerojatno strahopoštovanje, ali brzo sam naučila da su najveće zvijezde zapravo najjednostavniji pojedinci

“Prije nego sam počela raditi ovaj posao, i ja sam mislila da su oni dosta nepristupačni, jer ipak su to zvijezde, oni koje inače gledamo na televiziji, ljudi koji su napravili ogromne stvari u svojim karijerama… No, pokazalo se da su zapravo, većinom, jako pristupačni i i što si više s njima, što ih češće viđaš na utakmicama i što češće s njima radiš intervjue izgradiš neki prijateljski odnos. S većinom igrača s kojima sam dosad surađivala ili i dalje surađujem više čak i ne razgovaram samo o sportu i rukometu, već i o nekim potpuno uz sport nevezanim stvarima”, priča.

S nekima sam danas i super frendica

Jozo Čabraja

“Užasno mi je blesavo izdvajati tko mi je draži, a tko manje drag, ali s nekima od igrača sam danas stvarno i prijateljica. S poslovne strane, što je netko u našim glavama veća zvijezda, tim je pristupačniji. Na primjer, Nikola Karabatić je možda najsimpatičniji rukometaš s kojim sam dosad imala prilike surađivati. Slična priča je i s Ivanom Balićem, kojeg sam zapravo upoznala nakon što je završio igračku karijeru”, objašnjava.

“Sjećam se jedne scene sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj s Balićem. Nakon utakmice se na tribinama stvorio ogroman red navijača koji su htjeli fotku s njim i on je doslovno pola sata strpljivo stajao i fotografirao se sa svima, dok ga nisu pozvali iz stožera”, govori, a kako je spomenula Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, koje joj je bilo jedan od većih poslovnih izazova, ali i jedan od najboljih, morale smo popričati i o radnoj atmosferi na tim velikim rukometnim natjecanjima.

Dosad je radila na nekoliko velikih rukometnih natjecanja, a obaveze na fakultetu zbog posla, kaže, nikada nisu patile

“Moje prvo veliko natjecanje van Hrvatske na kojem sam bila bilo je Europsko rukometno prvenstvo u Poljskoj i to mi je bio prvi takav veći i ozbiljniji zadatak. Ali utakmice koje tamo doživiš, proživljavaš samo jednom. Recimo kad je hrvatska reprezentacija osvojila broncu, a ja sam to doživjela uživo. Nije isto kad to gledaš na televiziji…

Sjećam se da je prije te utakmice na tribinama bilo oko 15 tisuća Poljaka,  a Hrvata otprilike 30, ali smo svejedno oko klupe stvorili toliko dobru atmosferu. Ruke i dlanovi su mi otpadali, a glasnice propale nakon utakmice.  I koliko god je to na kraju krajeva i dalje posao, jer znaš da moraš doći ondje, odraditi posao i biti krajnje profesionalan, jednostavno ne možeš, a da se ne zbližiš sa svima s kojima radiš”, govori Simona koja, osim posla, trenutno završava i diplomski na novinarstvu.

Krenula sam raditi već na početku studiranja

Borko Vukosav

“Počela sam raditi na drugoj godini fakulteta, a čim sam ušla u sportski svijet, morala sam se naviknuti na to da sport ne poznaje praznike i vikende, i da utakmice ne staju nego se odigravaju i praznicima, i blagdanima, i subotama, i nedjeljama…

U početku mi je to bilo jako naporno, ali sam se brzo snašla i uspjela si nekako posložizi raspored, a od samog sam početka u SEHA-i imala ogromnu podršku i razumijevanje od strane šefova, pa kad bih morala učiti za neki ispit, uvijek bih dobila mogućnost fleksibilnog radnog vremena, a sve to skupa je pomoglo da ni posao ni fakultet ni u jednom trenutku ne pate”, tvrdi Simona koja će uskoro postati i magistra novinarstva. “Iako si na poslu često sama stvaram stres, naučila sam i gdje mi je granicai kad si ipak moram reći ‘Okej, sad malo stani na kočnicu jer ćeš poginuti.’”

Nikad se, zapravo, nije bavila sportom

SEHA LIGA

Iako je trenutno sva u sportu, zanimljivo je da se Simona nikad u životu sportom zapravo nije bavila. Kako je onda ovdje završila? Pa, priča je zapravo dosta fora i pomalo smiješna.

“Sve je krenulo u gimnaziji u Koprivnici gdje sam bila dio novinarske skupine. Nikad me do tada sport nije posebno privlačio. Ali, dogodilo se da nije bilo nikoga tko bi mogao pratiti školski sport za gimnazijske novine, pa sam ja profesorici, koja me zamolila da ja preuzmem taj dio, rekla da samo da joj se ne zamjerim. I onda se rodila ljubav”, priča mi Simona, koja je jedno kratko vrijeme kao novinarka pratila i nogomet.

Radila sam i u nogometu i potpuno je drugačije. U rukometu mi je trenutno draže, a najveća je razlika ta što je u rukometu ipak više žena. No, što god netko rekao, realnost je takva da je ženama u sportskom svijetu i dalje daleko teže

“U nogometu sam bila kratko, a razlika, prva i generalna, između rukometa i nogometa je ta da u rukometu ima mnogo više žena nego u nogometu. U nogometu sam često bila jedina žena na utakmicama i press konferencijama i to je svima u početku bilo neviđeno čudno. Mislim, glupo mi je to tako uopće reći, ali doslovno sam bila poput senzacije, jer kao da nitko ondje nije očekivao ženu. I nisu to previše ni skrivali” prisjeća se.

Iz moje perspektive, ženama je i dalje puno teže u sportu

Borko Vukosav

“A, iako bih možda na prvu rekla da je u rukometu lakše, jer nema toliko čuđenja i iznenađenja, svjesna sam da sam sposobna i imam dovoljno znanja da kvalitetno pratim bilo koji sport”, dodaje.

“Ipak, realnost je još uvijek takva da je ženama i dalje mnogo teže uspjeti u svijetu sporta nego muškarcima. Nažalost, i mrzim generalizirati, ali jednostavno to moram spomenuti, čini mi se da se još uvijek fokus stavlja na fizički izgled žene, a ne na njeno znanje i iskustvo i to je zapravo najveći problem od svih. To je sigurno jedan od razloga zbog kojeg se žene i dalje boje ući u sve to i prelaziti prepreke pred kojima će se naći”, govori.

“Ali naravno da želim da se situacija počne mijenjati, pa i mijenja se, ustvari. Recimo, kad sam tek došla u SEHA-u bile smo samo dvije žene, a sad je priča drugačija, sad nas je više. I to me jako veseli. Tako da, cure, idite za onim što želite”, govori za kraj.