Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Karijera

S Filipom Riđičkim pričale smo o glazbi, INmusicu i glumi, a onda je čitao komentare o sebi s foruma

Nama u posljednje vrijeme stalno super ljudi dolaze u redakciju. Sad smo pričale s Filipom Riđičkim, glumcem, glazbenikom, umjetnikom, radijskim DJ-em i prilično genijalnim, staloženim likom koji, ako niste znali, inače obožava čitati komentare o sebi na forumima pa, navalite. Dale smo mu da pročita i prokomentira neke, možda sljedeći put bude vaš

Sjećate se Matije Lončara iz Zabranjene ljubavi. Ako ste potkraj 2004. imale deset godina ili više, sigurno da. E da, sjele smo s Filipom Riđičkim, koji je igrao Matiju, danas uspješnim glazbenikom i akademskim glumcem koji trenutačno balansira između glume (znate, Crno-bijeli svijet), pjevanja, pisanja tekstova i DJ-iranja na Gold FM-u i prošle sve teme od tih početaka do ovogodišnjeg INmusica na kojem je svirao sa svojim bendom Lika Kolorado.

Da, na kraju smo mu dali i da čita komentare s foruma koje su ljudi pisali o njemu jer je nekoliko puta spomenuo da to inače radi. I da ih, usput, prokomentira.

Nastup na INmusicu

“Ma, INmusic je bio super. I generalno je super jer ti omogući da se predstaviš hrpi ljudi koji dođu ondje, a svi ovi ljudi koji dođu tamo ranije su super jer su oni ti pravi entuzijasti koji te stvarno žele čuti. Iskreno, kako smo svirali oko šest poslijepodne bojao sam se da neće baš biti ljudi, ali me razveselilo što ih je stvarno bilo.

Inače se vrlo teško i sporo okrećem prema publici, većinu vremena žmirim jer mi je bed gledati ljude, ali ono malo što sam vidio me razveselilo jer sam skužio da svi ti klinci u prvom redu znaju tekstove. To ti je onaj trenutak kad si kažeš; Okej, ovo se sve ipak isplatilo”, objašnjava mi Filip. Jedino mu je, zeza se, malo žao što nije uspio zašlatati Josha iz Queensa.

Neki su nam popljuvali album, ali pohvalili nastup

Nastup na INmusicu je uslijedio nakon što su izbacili i onda u KSET-u predstavili svoj prvi album, Smiješ zaurlat. A tada su zapravo predstavili i sebe, bend.

“Genijalno mi je nakon predstavljanja bilo čitati recenzije pa su neki popljuvali album, a nas nahvalili ili su pisali: ‘Pa da, nisu ništa posebno, ali okej su’. Ali to je zapravo dobro, jer valjda su ljudi očekivali nešto posebno i onda su došli i kao: ‘Aha, pa ovo je samo bend, sviraju, dobri su’. I mislim si, dobro da smo samo ok, tko bi htio biti genijalan bend, to je toliki pritisak. A i, ako si genijalan bend i ništa ne zarađuješ onda stvarno nešto ne štima. Ako si ok bend i ništa ne zarađuješ, onda možeš živjeti s tim”, priča.

“Naravno, pritom ne mislim da se mi ne trudimo, trudimo se pun kufer, ali dođe trenutak kad moraš birati hoćeš li raditi glazbu za ekipu ili za sebe. Ako radiš za ekipu, onda imaš šanse. Ima puno super bendova koji su se probili i rade to što rade, ali ja u primozgu negdje osjećam da je to ipak za ekipu. I dapače, nema ništa loše u tome, to je legitiman put. Ali mi ili nemamo iskustva još da radimo za ekipu ili ne želimo to raditi, možda samo nemamo još uvijek tu potrebu da idemo tim putem”, dodaje.

Odem u kuću u Gorski kotar pa pišem

Sve tekstove za pjesme s prvog albuma pisao je sam. I kad smo načeli tu temu baš se posebno raspričao, o procesu, o značenju tekstova, o sitnicama koje ga potaknu da krene pisati.

“Meni je najbitnije da budem što iskreniji i neposredniji tekstualno, a ovaj glazbeni dio ću ostaviti ostalima u bendu. A, pisanje obično ide tako da mi dođe jedna rečenica koja mi je simpa i onda pišem oko nje. Najčešće se dogodi da mi ta rečenica dođe izvan grada”, objašnjava i prepričava izreku jednog japanskog poeta koji je rekao: “U nedostatku novih iskustava nešto u nama spava”.

Pjesmu napišem u jedno popodne kad mi to nešto dođe, ali tu jednu prvu rečenicu čekam po mjesec dana

“Tako i ja, kad nema ništa u Zagrebu, onda odem. Imam kuću u Gorskom kotaru oko koje stalno trčim i kad god se maknem iz grada, taj tren kad izađem iz auta ondje, mi dođe ta jedna rečenica. Možda je do zraka ili nečega, ne znam. I da, pišem užasno sporo, pišem rečenicu mjesečno.

Kad sam pisao za album to je trajalo dosta, ali i pisanje je mišić koji trebaš vježbati. Ja to još ne radim dovoljno zbog još tisuću drugih stvari koje me muče da bih se koncentrirao samo na to, valjda. Onda ti se odjednom nagomila nešto u glavi, makneš se iz rutine i samo ti dođe i tada napišeš pjesmu u jedno popodne, ali tu jednu rečenicu čekaš mjesec dana.”

Mene zanima ono moje crno ispod nokta

LIKA KOLORADO /Facebook

A što je iza tekstova koje piše? Pa, neki bi rekli negativa. Zapravo? Samo neka vrsta borbe, kaže on.

“Ja pišem o svojem crnom ispod nokta. Zanimljivo mi je gdje ja griješim i kako se to reflektira na druge, možda i kako se drugi prepoznaju u njima. Obično su to neke malograđanske stvari, ljubomora, tračanje, ili ono, vidiš bivšu na cesti i poželiš joj da se udeblja i dobije bore. Uglavnom one najgluplje, ružne sive situacije koje ti bljesnu pa se boriš sam sa sobom da ne razmišljaš na taj način, da ne širiš lošu energiju. I onda mi bude lakše kad to napišem jer otvoreno kažem da sam pogriješio. A toga nam svima fali”, priča.

Novi album koji spremaju je Mržnja. “Bavim se svim tim elementima, što ja mrzim, što drugi mrze, na koji način. I onda shvatim da po defaultu uvijek razlog svemu tome bude nesigurnost”, dodaje.

Volim ljude s kojima sam u bendu, volimo raditi skupa što je zapravo najvažnije. Ali, mislim da bismo se kad tad posvađali da nas staviš u sobu izvan konteksta benda. Okej, šalim se malo, samo, eto, nismo baš slični ljudi

U bendu ih je trenutačno četvero, Filip je vokal, Ana Jelić na basu, Vanja Senčar na gitari i Pavle Gulić na bubnjevima. I zapravo, kaže Filip, da ih netko stavi u jednu sobu izvan konteksta benda, međusobno bi se poubijali. Okej, možda sad malo pretjerujem, ali glazbeno su si savršeno sjeli.

“Mi smo, čini mi se, kliknuli na nekoj podsvjesnoj razini, iako nismo baš slični ljudi. Ana je ekstrovert i juri na sve strane, Pavle ima neki svoj đir, introvert je, ja sam antisocijalan, Vanja je odrastao čovjek pred svadbom, ali kad se nađemo onda sve to skupa klikče. Ali, da nas staviš u sobu izvan konteksta benda posvađali bismo se sigurno.

Dobro, šalim se, volim ja njih sve i volimo raditi skupa, što je zapravo najbitnije. Pavle ima svoj način sviranja, čvrst je, Vanja je Pearl Jam varijanta, užasno voli te male dodatke na svakoj pjesmi koje ubaci, Ana je pankerica u duši pa sve to malo zaprlja i ta kombinacija je ono što bend čini unikatnim. Kao uostalom i svaki drugi bend s njegovim članovima”, objašnjava.

Kad se u nešto ne možeš dati skroz, najbolje je ne biti u tome

Iako je donedavno bio u još jednom bendu, u Orvelu, gdje je svirao bubnjeve, odlučio je taj dio zatvoriti jer mu se više nije činilo da im daje ono što bi trebao. A i svidjelo mu se biti za mikrofonom, priča.

“Uz ova dva benda radim i još jedan i stvarno mi je to sve skupa bilo previše. Iako sam ja bubnjar cijeli život i volim svirati, jednom kad staneš na binu i pjevaš svoje pjesme i znaš da je to nešto samo tvoje, to ti se svidi. U to se potpuno daješ, zezaš se s tim, to je tvoja bebica s kojom se igraš… Naravno, super mi se onda nekad sakriti iza bubnja, ali opet, kad tako sviraš kao da te pomalo nije briga, s nekom figom u džepu, a to nije fer prema bendu jer oni zaslužuju čovjeka koji će brutalno gristi. Ja to više nisam”, govori mi Filip.

Osim bendova, glazba mu je posao i na radiju gdje radi kao DJ. Trenutačno je na Gold FM-u, ali je sve zapravo krenulo na Radio Studentu, na mom FPZG-u. Prisjetila sam ga tog razdoblja koje mu je, kaže, bilo baš jako lijepo.

Sjećam se kad sam prvi put govorio na Radio Studentu pa sam na kraju ljudima rekao: ‘Nastavite slušati radio 101’

“To mi je bilo najljepših godinu dana ikad. Radio sam s dvije Lucije ondje, i jedna od njih mi je prije nego sam došao tamo poslala poruku: ‘Daj dođi jedan dan i budi nam gostujući DJ’. Ja sam došao, a ona je taj dan zaspala, pa mi je Hrvoje Magić, koji je tada tamo bio urednik, rekao: ‘Pa hajde, sjedni tamo i vodi, nije ti to tako teško”, sjeća se.

“Sjeo sam, dignuo mikrofon i prvih deset sekundi mi je išlo presavršeno. Mislim si wow, kako ja dobro baratam ovime, genijalno. I onda sam rekao: ‘Nastavite slušati radio 101’ i potpuno se izgubio. Hrvoje mi se iza smijao pa mi je rekao: ‘Okej stari, prvo sam mislio da imam nasljednika, konkurenciju, ali si sva sreća onda zeznuo.

Unatoč ovoj blesavoj situaciji tamo je bilo prekrasno, ta neka sloboda, opuštenost, što i jest sinonim za Radio student gdje ljudi dolaze s entuzijazmom i puštaju ono što im je lijepo, ono što nitko drugi u gradu ne pušta, to je gušt. Na kraju sam ipak otišao, dogodio mi se Gold FM, što je opet jako veliki izazov, ali radim u jutarnjoj šihti koja je udarna, trudimo se, isto je jako lijepo i nekako imam osjećaj da tu nešto s njima gradim od početka i zato mi je još draže sve skupa”, govori.

Završio je Akademiju dramskih umjetnosti

Osim glazbe, sastavni dio Filipova života je i gluma, po čemu ga mnogo više ljudi zapravo i prepoznaje. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, u međuvremenu se probio na televiziji u seriji Zabranjena ljubav, pa su se nakon toga dogodile još neke serije i danas je u Crno-bijelom svijetu koji mu je možda i uloga karijere, barem zasad. Iako sam mislila da ću ga razveseliti kad mu spomenem studentske dane, malo sam zeznula. Ali svejedno je pričao.

“Sjećam se kad sam prvi put išao na prijemni, još je to bilo za režiju, bila su dva studenta na hodniku, ja pred referadom i onda sam ih čuo da se žale kako ne mogu dočekati da se maknu odavde, kako mrze ovo mjesto. Ja sam im na to rekao; Isuse, ne mogu vjerovati kad vas slušam da želite izaći van, ja jedva čekam ući. Na to su mi samo rekli da to uvijek bude tako na početku. I onda se isto dogodilo i meni”, prisjeća se.

Upadneš, pa vidiš da to nije baš savršeno mjesto i da postoji gomila propusta koji se ne popravljaju

“Jedva čekaš da odeš tamo, pa upadneš i vidiš da to nije savršeno mjesto, da ima gomila propusta koji se ne popravljaju. I kad konačno naučiš da je tvoj zadatak ondje isisati ono što misliš da moraš od ljudi od kojih misliš da možeš, uzeti što ti treba i ignorirati sve ostalo, a ne se sekirati oko problema, obično bude prekasno.

I ja sam počeo uživati u faksu tek tamo iza treće godine, a onda sam počeo raditi serije pa nisam mogao sve završit u roku, pauzirao dvije godine, i nikako da to dokrajčim”, govori, ali drago mu je da je mogao učiti od nekih stvarno odličnih profesora i što je upoznao genijalce koji su bili s njim na godini. Od Dade Ćosića, Anje Đurinović Rakočević, Anđele Ramljak…

Na televiziji se profilirao i ne žali zbog Zabranjene ljubavi

U kazalištu je glumio nešto manje, više se profilirao na televiziji. I uopće ga ne zamaraju oni komentari da mu je uloga u Zabranjenoj negativno utjecala na karijeru dalje. “Jako mi je drago zbog svega što sam radio, i zbog Zabranjene, i Sve će biti dobro, i Subotom navečer, nedjeljom ujutro, a onda posebno kad me Goran Kulenović pozvao u Crno-bijeli svijet“, objašnjava. Vratili smo se na Zabranjenu ljubav.

“Ne bih to mijenjao nikad. Tko zna gdje bih bio danas da nije bilo te uloge. I iskreno, ne zamaram se komentarima na račun toga, to mi je općenito glupo. Hajmo hipotetski pogledati, recimo da su sapunice na dnu ljestvice kulture. I okej, kad prihvatiš ulogu u jednoj te blate, mrze, predbacuju jer si krenuo od nečega. To ti se neće dogoditi ni u jednoj drugoj branši, barem ja imam takav osjećaj. Ali dobro je to svojedobno objasnila Ksenija Pajić; ‘A tko će raditi sapunice nego glumci? Vodoinstalateri?’ Može se to nekome sviđati ili ne, ako je ovo drugo, jednostavno ne gledaš i super”, dodaje.

Kipo je super tip, talentiran, entuzijastičan, pametniji od mene. Da je Kipo stvarna osoba, volio bih da mi bude frend

Dakle, ne, ne srami se Matije. Čak mi je rekao da bi ponovno prihvatio ulogu u sapunici da mu se sad ponudi. Nije to bio neki mladenački hir ili nezrelost, nikad na to ne gleda tako. Ali otvorile su mu se i drugačije uloge. Treća sezona Crno-bijelog svijeta, gdje igra novinara Kipu, snimljena je nedavno i sa svim ljudima na toj seriji mu je, tvrdi, odlično raditi.

“Scenarij je fantastičan, ljudi koji su ga radili također, ekipa je divna i baš sam ih sve zavolio. I kolege i Kulenovića koji je zakon tip, i Mirkovića, Baretića, Tomića. Sve su to velikani u svojim područjima i naravno da mi je čast raditi s njima. Uglavnom nam snimanje izgleda tako da dođeš, snimiš, odeš doma i jako je lijepo. Bude i stresno, ali na kojem poslu nije?”

Osim što su mu genijalni kolege s kojima radi, super mu je i Kipo kojeg igra. Već je nekoliko puta spomenuo da bi se volio družiti s njim. “Kipo je drag tip, iznimno entuzijastičan, talentiran, pametniji je od mene. I to često znam ponoviti, da je Kipo prava osoba sigurno bih htio da mi je bude frend”, priča. A nakon glazbe, nakon glume, nakon studiranja, radija i gaža, prebacili smo se malo na Šri Lanku. Inače, Filip je ondje kratko živio sa 16, jer je tada njegov tata Daniel, inače filmski snimatelj, producent i redatelj, ondje dobio posao.

Selio bih prije svega zbog duševnog mira

“Na Šri Lanki sam zapravo bio dosta kratko, ali bilo je super, divno. Drugačiji je to sistem, drugačiji ljudi, drugačiji mentalitet, klima, hrana. Rekla mi je profesorica na prvoj godini, taman kad sam bio nešto jako sjetan i stalno nervozan: ‘Znam ja koji je to problem, ti si živio vani, i sad, kao i sa svim drugim ljudima koji su u Zagrebu, a u jednom trenutku su živjeli vani, osjetim da imaš tu neku prazninu koja se ne može popuniti.” Nije to, kaže, baš toliko daleko od istine.

Shvatiš da ti nisi dio toga svega što se događa u svijetu pa ti bude malo teško

“Znaš kad ono, ne dao Bog, skužiš jedan dan da je svijet velik, a ti ga ne doživljavaš i ne vidiš, nego si stalno u jednoj te istoj sredini, postane ti užasno. Shvatiš da piramide stvarno postoje, da je World Trade Center stvarno srušen, da u Dublinu na dan St. Patricka stvarno farbaju rijeku u zeleno i da to nisu samo slike na internetu nego se to stvarno događa, a ti nisi dio toga, malo ti je teško. A ne možeš biti dio toga ako drastično ne promijeniš život i ne odeš.

Sad mi sve više frendova odlazi van, uglavnom iz financijskih razloga, što ja, na svu sreću, ne moram jer nisam u takvoj situaciji… Ali, ja bih prije svega preselio zbog nekog duševnog mira. Ne kažem sad da je Hrvatska loše mjesto, jednostavno mislim da gdje god da jesi s vremenom dođeš do točke kad ti treba promjena.” Zato si, barem donekle, pomaže putovanjima.

Nemam pojma kakav sam. Prije sam govorio da imam sreće, a sad mogu reći da sam valjda… Sretan? U konstantnoj potrazi za srećom

“Volim putovati, ali u posljednje vrijeme nisam baš mnogo jer ne stignem. Bio sam nedavno u Indiji gdje je prekrasno. Malo kaotično, malo prljavo, ali ne baš tak’ prljavo kak’ ljudi zamišljaju. Hrpa je ljudi, ali drugačija je atmosfera. Ma zapravo bilo gdje da odeš ti je tako, ali baš zato treba otići da vidiš kako svijet funckionira iz neke druge perspektive”, objašnjava.

Na kraju, iako mi to inače nije običaj, malo smo pričali o Filipu čisto osobno, što je ono osnovno što o sebi misli. I naravno, brzo sam shvatila zašto ne volim postavljati to pitanje, jer kad te netko pita kakav si sam sebi nemaš pojma što bi odgovorio, a da ne ispadne pretenciozno ili jednostavno predvidivo. Filip se super izvukao. “Nemam pojma… Prije sam volio govoriti da imam sreće, pa mi je onda majka rekla da to ne smijem govoriti jer to sugerira da se ni za što u životu nisam potrudio niti da sam išta zaslužio. Ali… Pa valjda sam sretan? U konstantnoj potrazi za srećom.”