Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

ISPOVIJEST

Radila sam bez prestanka, došla do 98 kila i nisam slušala sebe. A onda sam imala moždani udar

Vedrana Hercigonja Majetić imala je moždani udar prije četiri mjeseca. To jutro nije se činilo ništa drugačijim od ostalih, dok ju nije probudio mobitel

Vedrana Hercigonja Majetić bila je zaposlena u catering tvrtki kod svoje kćerke, radila je od jutra do mraka i većina vremena odlazila joj je na posao. Uz to, nije dobro spavala i nije se hranila zdravo. Zvuči kao život mnogih od nas, zar ne? I dok si govorimo kako ćemo se bolje brinuti o sebi od sutra, Vedranu je to isto razmišljanje naposljetku koštalo. Prije četiri mjeseca imala je moždani udar. Stres, nezdrav život, hormonalna terapija ili pušenje?  Pretpostavka je kako je sve navedeno utjecalo na to. Ovo je njezina priča.

Borko Vukosav

To jutro probudio me zvuk budilice u 7, bilo je ljeto i nije bila neka gužva tog dana. Ustvari, bio je to jedan od mirnijih. Dapače, prvi nakon dugo vremena. Krenula sam prema kupaonici i zanijelo me u desnu stranu, tako da sam lupila u komodu. Sjećam se da su me psi čudno gledali jer kako obično ujutro razgovaram s njima, vidjela sam da je izostala neka njihova normalna reakcija. I onda sam ušla u kupaonu, oprala ruke i pogledala se ogledalo. ‘Kako sam se tako zaležala…’ pomislila sam, i vratila se u krevet misleći da sam još uvijek užasno umorna. Naime, večer prije sam nešto pospremala i kuhala do 2 ujutro, pa kao, priuštit ću si još koji sat sna.

U 8 i 10 je zazvonio mobitel koji me probudio, sat vremena kasnije. Sada kada razmislim, nisam baš dobro spavala, to je više bio neki košmar. S druge strane linije je bio moj vozač iz firme koji je samo trebao provjeriti jednu adresu za taj dan. Počela sam pričati i on me nije razumio.

Nisam znala što se događa, samo je sve bilo nekako čudno i nisam mogla govoriti. Govorila sam nerazgovjetno, mrmljala sam i nisam razumjela zašto

Govorila sam nerazgovjetno, mrmljala sam i nisam razumjela zašto, no nekako sam uspjela izgovoriti ‘ne mogu pričati’. Nije mi uopće bilo jasno što se ustvari događa, a kamoli da se radi o moždanom udaru. Imala sam sreće da je moj vozač odmah prepoznao o čemu se radi. Nazvao je moju kćer koja je zatim nazvala hitnu.

Ja sam mislila da ja pričam, ali ono što sam govorila bilo je potpuno nerazgovjetno. Kćer je došla odmah, u međuvremenu je mene nazvala hitna i doktorica me držala na telefonu do dolaska kćeri. Ja sam joj nešto pričala, bar sam mislila da joj pričam. Znam da kada je došla hitna da su me pitali u koliko sam se probudila, a moj odgovor je bio ‘u 5 popodne’, a onda sam rekla da imam i petero djece. A imam dvije kćeri. Ne znate što se događa, kao da ste u nekom paralelnom svemiru, uopće to ne mogu opisati.

Borko Vukosav

Odmah su me primili i smjestili na intezivnu. Meni cijelo to vrijeme ništa nije bilo jasno. Gledam što se odvija ispred mene, svi se smješkaju, ali ne razumijem. Znam da sam trebala napisati uzimam li neke lijekove i ja sam na papir napisala Labyrint, umjesto Logest, bez da sam znala da sam krivo napisala. Kćer je shvatila o čemu se radi. Zatim sam pokušavala reći da sam alergična na penicilin, jer i dalje nisam znala zašto sam ja uopće u bolnici. Nakon toga, prebacili su me na Rebro.

Prve prognoze bile su katastrofa. Od toga da 6 mjeseci neću moći hodati, da 3 mjeseca neću moći govoriti. Imala sam ishemijski moždani udar, a tu se radi o trombu koji vam začepi jednu žilu, u mom slučaju on je imao 2 do 3 cm, i mozak nije dobivao dovoljno kisika. A što dulje tromb biva na jednom mjestu, to više stanica bude uništeno. Tako da su me poslali na mehaničku trombektomiju, gdje vam kroz preponu ulaze u žilu, do mozga, i izvlače tromb van. Kao s malom vakum pumpom.

Prve prognoze bile su katastrofa. Od toga da 6 mjeseci neću moći hodati, da 3 mjeseca neću moći govoriti. Imala sam ishemijski moždani udar

Mehanička trombektomija radi se naživo dok doktori cijelo vrijeme pričaju s vama. Osjećala sam se kao u nekom svemirskom brodu. Svi oko mene u odijelima, a ja gledam u ekran, u svoju lubanju, za koju tada nisam bila svjesna da je moja. Povremeno malo zaboli, pa bljeska pred očima, ali kao da se sve događa nekom drugom. Dolazili su do mene i pitali kako se zovem, ali ja sam i dalje mrmljala. Doktor bi samo rekao ‘evo samo još malo’ i odmaknuo se.

Odjednom su veselo razmaknuli taj panel, došli do mene i ponovno me pitali kako se zovem. Izgovorila sam ‘Vedrana Hercigonja Majetić’. Zatim su me pitali kada sam rođena, što sam isto odgovorila točno, pa koja je godina sada. Svi su se veselili i bili užasno sretni. To je bilo tako zabavno za vidjeti.

Osjećala sam se kao u nekom svemirskom brodu. Svi oko mene u odijelima, a ja gledam u ekran, u svoju lubanju, za koju tada nisam bila svjesna da je moja

Tek kada su me vratili u sobu mogla sam normalno razgovarati i upitala sam doktora što je ustvari bilo. Onda sam prvi put shvatila da se radilo o moždanom udaru. Lice mi se vratilo odmah u normalu, bila sam još jedan dan na Rebru i vratili su me na Sveti Duh. S obzirom da nisu mogli pronaći uzrok, prolazila sam dodatne pretrage sljedećih dana dok me nisu otpustili pod pretpostavkom da se radilo o hormonalnoj terapiji i debljini, također i stresu. Naime, tada sam imala 98 kila.

Borko Vukosav

Do moždanog udara nisam imala nikakvih zdravstvenih problema, sjećam se samo da sam bila u stresu. Bila sam umorna. Baš kada sam jučer pričala s kćeri zaključila sam da sam si sama kriva. Jer ja sam osjećala da nisam dobro, osjećaš to negdje u sebi, unutra, ali daješ si stalno vremena u stilu ‘evo samo još ovo’. Nisam uopće slušala signale, kad god bi me netko u tih zadnjih godinu dana pitao kako sam, moj odgovor je bio ‘ma dobro sam, samo sam užasno umorna, imam puno posla’.

Bila sam zaposlena kao stručnjak u marketingu i PR-u, na menadžerskim pozicijama u korporacijama, a ostala sam bez posla prije tri godine zbog čega se već dulje vrijeme nisam osjećala dobro. Bila sam nezadovoljna. A tko će vas pozvati na razgovor ili zaposliti s 50 godina? Zaposlila sam se u privatnoj catering tvrtki svoje kćeri, a to je posao koji, ako ga želiš raditi kako treba, moraš ga raditi od jutra do mraka.

Do moždanog udara nisam imala nikakvih zdravstvenih problema, sjećam se samo da sam bila u stresu. Bila sam umorna. Baš kada sam jučer pričala s kćeri zaključila sam da sam si sama kriva

Ja sam očito neka vrsta control freaka jer sam htjela da sve bude kako treba, da svaki klijent ima svu potrebnu pažnju, od najmanjeg do najvećeg. Bilo mi je užasno bitno da svatko od njih zna da je dobrodošao. Jednostavno sam radila previše i mislila sam da sve moram držati pod kontrolom. Samo sam radila, od jutra do mraka. A onda se preforsiraš.

Nisam imala neke simptome, znalo me stezati u prsima, kada bih se uzrujala. Nisam imala ni visoki tlak, svi krvni nalazi su mi bili super. Bila sam jednostavno umorna i nervozna. Sada kada se vratim unazad, mogu reći da sam ignorirala činjenicu da nisam bila dobro, ali ništa te ne boli. Moždani udar ne boli, ljudi odlaze doktoru kada ih nešto boli.

Jednostavno sam radila previše i mislila sam da sve moram držati pod kontrolom. Samo sam radila, od jutra do mraka. A onda se preforsiraš

Nisam spavala, debljala sam se i nisam jela kako treba. Jela sam po noći jer nisam spavala. Pušila sam dvije do dvije i pol kutije cigareta dnevno. Nisam pila alkohol, tu i tamo bi popila čašu ili dvije, ali to je to. To sam uklonila kao mogući uzrok. Nisam si dozvoljavala nikakav normalni odmor.

Ujutro sam se dizala oko pola 7, prošetala bih pse, spremila se i otišla na posao. I onda dokle traje. A to je nekada znalo biti do 19, 20 navečer, a nekada do 1,2 ujutro. Trebalo je sve, od uredskog posla i nabave do odlazaka na evente, pa dočekivanje klijenata, trebalo je provesti vrijeme s njima. Vikendi su izgledali slično, možda je tu bila pokoja slobodna nedjelja.

Borko Vukosav

Ma baš se zaredalo svega, i tako je funkcioniralo godinu, godinu i pol dana. Nije to bilo ništa neuobičajeno, jedina razlika koju sam napravila nekih 6 mjeseci prije moždanog udara je to da sam izbacila jednu jedinu stvar koju sam činila za sebe. Trčanje. Prije bih trčala tri puta tjedno. I moji problemi postojali bi i tada, u mojoj glavi vrtili bi se svi zadaci i sve dužnosti, ali sam imala tih sat vremena za sebe. Znači, izbacila sam ono nešto što sam činila samo za sebe.

Sve sam radila krivo i sve mi se poklopilo. 7 od 7, kako bih rekla. Uz pušenje sam bila i na hormonskoj terapiji, tako da ni to nije bila najsretnija kombinacija. Ona svakako može izazvati moždani udar. Ima toliko različitih faktora koji mogu dovesti do njega i kažem, meni se sve poklopilo. Stres je samo povod za to da se milijun stvari u organizmu počne drugačije ponašati. Da sam se hranila zdravije, imala manje kila, možda se to ne bi dogodilo, ali ne mogu znati.

Jedina razlika koju sam napravila nekih 6 mjeseci prije moždanog udara je to da sam izbacila jednu jedinu stvar koju sam činila za sebe, trčanje

Kada je sve završilo samo sam se pitala kako dalje, što nakon moždanog udara? Dobila sam upute samo da budem doma, da odmaram i usporim, nisam trebala fizioterapiju, a sve informacije koje sam pronalazila na internetu nisu me zadovoljavale, tako da sam se bacila u to puno detaljnije i krenula sam istraživati. Zbog toga sam i pokrenula blog o hrani, vedrahrana.com, i krenula javno pisati o tome, da pomognem ljudima. Ali odlučila sam kako se neću bojati budućnosti, kako se neću bojati novog moždanog udara i živjeti u strahu. Strah je loša emocija i time se ništa dobro ne priziva.

Ipak, kako vrijeme prolazi, činjenica da sam doživjela moždani nekako sve više sjeda na mjesto, tek sam s vremenom shvatila da se to zaista dogodilo. Tako da sada, 4 mjeseci kasnije, osjetim strah, pa čak i paniku. Makar znam da je to glupo i da nema smisla, ali valjda se strah razvije s vremenom. Svako jutro imam potrebu porazgovarati sa psima, samo da provjerim reagiraju li normalno na mene, ili čudno, onako kako su reagirali tog jutra.

Baš sam nedavno na Facebooku podijelila kalkulator na temu ‘koliko ste u riziku od moždanog udara’. Možda da samo to vidjela prije nego što mi se desio, reagirala bi tada. Možda bi me to potaknulo da nešto promijenim. Zanimljivo je kako je 90% mojih prijatelja na to komentiralo kako ih je uopće strah to ispuniti. Nama je najlakše zažmiriti. A te neke stvari ne bole, ne možete znati. Mi ako imamo niski tlak, uzmemo nešto slano jer malo nam se vrti. Ako nemamo neke ozbiljnije simptome, ne brinemo se.

Borko Vukosav

Na posao sam se, u catering tvrtku svoje kćeri, vratila prije nekih mjesec dana, malo po malo. Imam sreće da jako volim ovo što radim jer to spaja moje dvije ljubavi. Komunikaciju s ljudima i hranu. Sada je malo lakše jer imamo pojačanje u prodaji, a i ne radim više 12 sati dnevno, drugačije smo sve raspodijelili. Upisala sam se i u školu za nutricioniste. Još uvijek ponekad imam problema s pamćenjem, nekad i samu sebe iznenadim. Ali sada spavam, legnem navečer i imam čvrsti san do jutra. Prije bi šetala po noći, pušila i jela. Sada napokon spavam kako treba, smršavila sam i pazim na sebe.

Ja sam se zbog ovog moždanog udara jako posvetila sebi. Odlučila sam ne izaći bez ruža za usne, čak ni do dućana, ni prošetati pse. Svaki dan šećem, pronađem barem jednu frendicu i nagovorim ju na šetnju. Male stvari. Stvari koje me vesele. Naravno, prestala sam pušiti, izbacila sam hormonalnu terapiju, prešla na mediteransku prehranu.

Odlučila sam ne izaći bez ruža za usne, čak ni do dućana, ni prošetati pse. Svaki dan šećem, pronađem barem jednu frendicu i nagovorim ju na šetnju. Male stvari

Voljela bi da ne okrećemo glavu od problema. Mi dok nemamo fizički problem, ne obraćamo pažnju. Nema šanse da svaki dan više ne izdvojim vrijeme za sebe. Sada, kada gledam unazad, tražila bi pomoć, prvo za spavanje. Priuštila bi si da pobjegnem od svih i budem na zraku barem dva puta tjedno. Jednom kada uđete u taj začarani krug da je sve loše, to samo postaje gore jer kada ste umorni, svaki problem je još veći. A nijedan problem nije nerješiv.

Ono što sada znam je to da nema šanse da mi prođe dan, a da nisam napravila nešto što me veseli. Nešto za sebe. Je li to poslušati pjesmu koju obožavam, šetnja sa psima ili pilates, nije bitno. Tih sat vremena dnevno ja se bavim sa sobom. Nama svima nedostaje malo više samopouzdanja. Da sam imala više toga, ne bi bila toliko stroga prema sebi. Od nas se očekuje da budemo sve, da radimo sve kako treba, a život nije takav. Ne dozvoljavamo si pogreške. Smijete zakasniti, smijete pogriješiti. Uvijek će biti nešto.