Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Intervju

Popila sam kavu s trima energičnim seniorkama. Sada mi se čini da je imati 70+ ozbiljno sjajna stvar

One su već proslavile 70. rođendan, i kažu kako im je ovo najdraže razdoblje života. Evo što su mi otkrile Zdenka, Verica i Ljerka

Možda im tijela nisu u naponu snage, ali su itekako posložile prioritete. Rade ono što vole, slobodno vrijeme troše samo na one ljude koje vole, uživaju u novim stvarima i zapravo se odlično prilagođavaju modernom dobu. Zdenka Kovačiček, poznata hrvatska glazbenica, Verica Podolšak, nekadašnja manekenka, i Ljerka Zmaić, vlasnica modnog studija, podijelile su sa mnom priču o svojoj prošlosti, ali i sadašnjosti.

Zdenka Kovačiček, 74

Aleksandar Selak

Kada sam pitala mamu za ovaj intervju, rekla mi je ‘pa ti znaš sve o meni, što ću ti novo reći’. I znam, ali je nevjerojatno koliko se nanovo mogu iznenaditi njezinoj snazi i žaru s kojim govori o svom životu. Ono što tada svaki put pomislim jest činjenica da to tako bude kada istinski volite to što radite. S time da ona i dalje radi, za nju nema stajanja i ne postoji riječ ‘mirovina’, a u tim godinama to predstavlja inspiraciju za sve buduće generacije.

U našem domu gdje sam odrastala fotografije, nagrade, pažljivo u fascikl prikupljani i sortirani izresci iz novina, puno ploča, CD-a i videokaseta, čak i jedan stari legendarni klavir u kutu, govore o tom proživljenom glazbenom žaru. U tom ugodnom i iskustvom ispunjenom ambijentu, kliznule smo u razgovor kojem se uvijek rado vraćam.

”Kako doživljavam starenje? Hm, doživljavam ga tako što shvatim da moje tijelo ne može slijediti moj um ili duh. Doživljavam ga samo fizički. Jednako razmišljam kao i prije – uživam u glazbi, putovanjima, društvu, umjetnosti, samo se sve događa sporije. Život oko mene je sve brži, a ja ga sve teže slijedim. Ali za sada još ide.

Starenje doživljavam samo fizički, jednako razmišljam kao i prije. Uživam u glazbi, putovanjima, društvu, umjetnosti, samo se sve događa sporije

I dalje sam društveno aktivna. Volim ići u kino i pratiti nove aktualne filmove koji izađu, volim pogledati novu predstavu, volim kad me zovu na društvena događanja i rado se odazovem. Kretanje među ljudima i dinamika te vrste me i dalje ispunjava. I volim se kretati među mladima, oni su puni novih ideja, a i to je neki novi svijet koji rado upoznajem.

Nedavno su me dečki iz Funk delegacije pozvali na njihov party u Bogaloo i bilo je sjajno, hrpa DJ-a i stalno netko nov na sceni jer su zamislili da se svakih 15 minuta mijenja DJ. Bila je to jako dobra elektronička glazba, funk na sasvim jedan drugačiji način. Ostala sam do sitnih sati s prijateljima. Vidiš, to čovjeka pomlađuje u ovim godinama. I prijatelji s kojima možeš otići u takav provod.

Kroz godine moja se priroda nije mnogo promijenila, još uvijek ima stvari koje ne očekujem, koje me mogu razočarati iako sam to već negdje vidjela i doživjela, još uvijek učim. Iskustvo mi samo daje više samopouzdanja i smanjuje strah od neizvjesnosti ili neuspjeha, a pri tome mislim i na neuspješne odnose. I dalje mislim da je moje najbolje desetljeće života upravo ovo koje proživljavam.

Kroz godine moja se priroda nije mnogo promijenila, još uvijek ima stvari koje ne očekujem, koje me mogu razočarati iako sam to već negdje vidjela i doživjela

Vrijednosti po mom kriteriju ostale su iste. Moja ćud je ista, samo dlaku mijenjam, a nisam vuk. I dalje mrzim laž, licemjere, neiskrene ljude, lažni glamur, primitivizam i klonim se svega toga koliko mogu, a prostora, hvala Bogu, ima. Danas se opuštam radeći na nekom novom projektu, bilo kazališnom ili glazbenom, stalno mislim kako još dosta toga želim napraviti, a potpuno opuštanje bez ideje, postao bi to život bez smisla..

Nisam se baš vodila nekim životnim načelom nego srcem. Koji put je bilo bolno, trajalo je, ali je i prošlo. I opet je granulo sunce. A ljubav? Ljubav se dogodila upravo kad je trebala samo što nije potrajala. Mislim da rijetko jedna ljubav traje cijeli život. U umjetničkom svijetu pogotovo. Najljepši osjećaj bio je postati majka, to je jedna potpuno drukčija ljubav. I upravo u novim generacijama nastavljaju živjeti ove stare. U njima će ostati sačuvano sve što smo im prenijeli. I zato trebamo prenijeti kako treba.

Aleksandar Selak

Nedavno me redatelj Branko Brezac pozvao da sudjelujem u predstavi “Posljednja noć”, još jedno zanimljivo radno iskustvo. Bilo mi je pravo uzbuđenje ići na probe i raditi s velikim glumačkim ansamblom i tim različitim ljudima. Također, radim i na novom albumu koji najavljuje pjesma ‘Jutarnja frka’. Tako da kod mene dani prolaze radno, ja izgleda nisam klasični primjer penzionera. Još uvijek radim i nema stajanja.

Tu su i lijepa druženja s dragim ljudima. Redovito se nalazim s mojim PIK-ovcima, sve dragi prijatelji, a znamo se odavno. Imam i puno novih ljudi u životu koji te nađu kad treba i s kojima redovito idem okolo na tjedna druženja. E da, pod ove dane sam otkrila bridž, odličan trening za mozak. Čak smo i na turnirima bile, ali sam to malo zapostavila zbog posla. Nisam bila nešto od karata, a onda su me naučili igrati bridž i
shvatila sam da mi se jako sviđa i da mi dobro ide.

Tako da učenje nikada ne staje. Kada već ne mogu fizički neke stvari odraditi, treniram mozak. Morate biti zauzeti i zabavljeni nečime.

Što bih poručila nekoj mlađoj sebi? Poručila bih si da ne budem glupa, da ne čekam predugo, život juri prebrzo, ne smiješ si dopustiti da ti i sekunda promakne u prazno. Treba slijediti svoj instinkt, biti iskren, strpljiv, i sve će kad-tad doći na pravo mjesto. I treba uživati u onome što imaš. Eto, na to bih podsjetila sebe, i to bih poručila novim generacijama.

Ljubav se dogodila upravo kad je trebala samo što nije potrajala. Mislim da rijetko jedna ljubav traje cijeli život. U umjetničkom svijetu pogotovo

Nevjerojatne stvari su se odigrale na glazbenom planu i otvaraju se sve više, dobivajući razna priznanja za koja neki mole, traže i očekuju, a kod mene se redaju i hrane moj mali ego. Priznanja, nagrade i pozivi na suradnje me tjeraju da i dalje radim. Tako da su mi dani po pitanju rasporeda slični kao nekada; probe i pripreme za nove projekte, nove koncerte, nove glazbene materijale. Evo na tragu uspješnog reotkrivanja Frke iz osamdesetih, sada pripremam novi album. Kod mene sve nekako vodi jedno k drugome.

Završim jedan projekt i nadovezuje se drugi pa treći i stalno nas pozivaju da sviramo tako da poslovno ne mirujem. Dok je Mija bila živa, šetnja sa psom je bila redovita jutarnja tjelovježba, a sada imam jednu divnu macu koja doduše ne traži šetnju nego pažnju. Godine ti donesu iskustvo da sve ove nove stvari i stil života novog doba prilagodiš sebi. Nema više velikih stresova, a nove svjetonazore pokušavam pridobiti u svoju korist.

Mnogo toga sam mogla drugačije, ali onda bih bila neka druga osoba, ne bih bila ja. Svoje postupke, stavove, razmišljanja ne možemo mijenjati, to je dio naše prirode, karaktera pa čak i horoskopskog znaka kao kod mene tvrdoglavost jarca. Glupo je za nečime žaliti, ali ipak treba učiti od lošeg iskustva i izbjeći iste pogreške.

Aleksandar Selak

S pet godina sam odlučila da ću ostati na sceni cijeli život. Ništa me drugo nije zanimalo bez obzira bila to glazba ili gluma. Odabrala sam najteži put – glazbu, slobodnu profesiju, nesigurnu budućnost, prepuštenost sebi i svojim odlukama. Danas mi se čini kao da to čak graniči s mazohizmom.

Odrastala sam na zagrebačkoj periferiji, odlazila u Kazalište mladih, pohađala glazbenu školu, satove engleskog jezika, kao svi klinci imala sam uličnu i školsku škvadru, a kao jedinica obasuta s mnogo ljubavi roditelja bila sam neopterećena životnim problemima. Sve dok se nije pojavio taj sudbinski najvažniji pokretač – glazba.

Kad su u Varijeteu (sadašnjem Kerempuhu) započele matineje Prvi pljesak kao da me je obuzeo neki čudan adrenalin i prije nego što sam se prijavila na natjecanje. Visila sam tamo u prvom redu balkona, s mjesec dana unaprijed kupljenom kartom. Zvukovi, glazba, pljesak, sjaj reflektora, cijeli taj doživljaj nastupa uživo, otvorio mi je jedan novi svijet uzbuđenja. Sve ostalo je povijest koja traje do danas.

Odabrala sam najteži put – glazbu, slobodnu profesiju, nesigurnu budućnost, prepuštenost sebi i svojim odlukama

Ušla sam u svijet estrade ne misleći na sve ono što prati taj svijet, a to je dosta opasno za mladu djevojku, pazi – tada sam imala samo 13 godina. Vodio me instinkt i želja za pjevanjem, pjevanjem i samo pjevanjem. Ne misleći na financijski efekt, sve se ipak nekako posložilo zahvaljujući mojim brižnim roditeljima koji su me upozoravali i molili da odaberem sigurnu profesiju, ali ništa nije pomoglo. Čak mi niti kazalište nije značilo više od čudesnih turneja po Rusiji, Poljskoj, Njemačkoj, zapravo cijeloj Europi.

Željela sam putovati i pjevati i uživati u svjetlima reflektora. Odabrala sam najtežu glazbenu kategoriju – jazz, soul, blues i time dodatno svoj život učinila izazovnim. Ne prihvaćajući kompromise, oštrila sam svoj inat i želju za borbom, i pobijedila na kraju! Koji užitak kada shvatiš da si sam bez ičije pomoći postigao maksimum, protiv svih struja.”

Verica Podolšak, 76

Aleksandar Selak

Jedna od prvih na hrvatskoj modnoj sceni, a znamo da se prvi pamte, svakako je Verica Podlošak. Kada sam se pripremala za ovaj intervju, bilo je gotovo nemoguće online pronaći detaljnije informacije o njezinoj bogatoj manekenskoj, a kasnije i modnoj karijeri, na internetu. U vrijeme njezinih uspjeha analogna je fotografija vodila glavnu riječ, medijsku vlast držali su časopisi, a vladala su i neka druga poslovna pravila.

Više o tome, ali i kako se danas osjeća kada je u mirovini, poželjela sam s njom razgovarati uživo, a odabir za naš sastanak pao je na zagrebački Palace. Na vratima se pojavila iznimno elegantna dama, dotjerana s mnogo stila i šarma te znatiželjnim pogledom kojim me tražila po prostoriji. U nekoliko brzih profesionalnih poteza fotoaparatom odradili smo fotkanje, a zatim započele ovaj ugodni razgovor.

”Kako doživljavam godine? Prihvaćam ih. Moj sin mi daje dosta snage koju ne bih možda imala da njega nema. Iako, osjećam da polako usporavam, tijelo mi ne dopušta više kao prije, a to me jedino rastužuje. Ne volim ići doktoru pa onda ignoriram neke bolove i nadam se da će proći pozitivnim mislima. Svako jutro vježbam 15 minuta i dnevno hodam barem dva sata. Prije bih znala i dva đira oko Bundeka, no sada jedan, ali krećem se i to je bitno.

Moj sin mi daje dosta snage koju ne bih možda imala da njega nema. Iako, osjećam da polako usporavam, tijelo mi ne dopušta više kao prije, a to me jedino rastužuje

Prije sam jako voljela potpetice. Zapravo, nisam znala složiti dobru modnu kombinaciju bez visoke potpetice. Danas ih naravno ne mogu više nositi, a onda mi se čini da ne znam niti što odjenuti. Imala sam dogovoren doček nove godine 2019. izvan Zagreba, a meni prvo što je palo na pamet je bilo ‘pa što ću odjenuti, u čemu ću plesati’. Šalim se, naravno, ali kada ste navikli cijeli život na taj stil i potrebu dotjerivanja, treba vremena da prihvatite da to fizički više nije moguće u ovim godinama. Proslava je na kraju ipak prošla jako dobro.

Još uvijek me glazba opušta. Volim jazz. To je valjda razlog zašto sam 15 godina bila u vezi s glazbenikom, živjela sam u Švedskoj, Finskoj, proputovala dosta toga. On je volio, recimo, Sarah Vaughan koju sam slušala jednom uživo u Londonu, zatim Franka Sinatru pa sam od njega preuzela ljubav za glazbu. Jako volim i plesati, cha-cha-cha recimo. Samo se pitam što si susjedi misle kad me vide kroz prozor kako plešem po kući, misle si ‘luda baba’.

Najljepše godine su mi bile kad sam rodila sina, i to u 41. godini. Bila sam jako ponosna trudnica. Bila sam trudna četiri mjeseca kad sam se prvi i jedini put udala, nakon čega smo otišli na bračno putovanje u Španjolsku gdje je muž tada radio. I tamo smo se ponovno vjenčali, iako sam bila trudna do zuba. Na licu mi se samo vidjelo koliko sam sretna. I bila sam luda majka, luda za svojim sinom. Vezana sam uz njega jako jer sam silno željela dijete. Kasnije smo se muž i ja rastali, a danas sina smatram svojim najvećim uspjehom.

Prije sam jako voljela potpetice. Zapravo, nisam znala složiti dobru modnu kombinaciju bez visoke potpetice. Danas ih naravno ne mogu više nositi, a onda mi se čini da ne znam niti što odjenuti

Uspona i padova je bilo mnogo. Imala sam dosta obiteljskih teških situacija i vrlo rano sam se trebala izboriti za svoje. No sve na kraju prođe, a ja se i dalje ne dam. Ono što vas na kraju drži je iskrenost prema samom sebi. I kada birate profesiju, i u odnosima, i situacijama. Iskrenost volim i kod ljudi, a po tome se pravi ljudi nekako osjete.

Što si stariji, to se broj prijatelja smanjuje i počinješ vrlo pomno birati društvo. Volim naša redovita druženja PIK-ovaca, starih prijatelja iz Pionirskog kazališta. Još uvijek smo na broju, nalazimo se, pričamo kao da nisu prošle sve ove godine iza nas. Tu su i moje prijateljice s kojima se svakodnevno čujem i redovito družim na kavicama u gradu, a ponekad mi odgovara i samoća.

Znate, u ovim godinama čovjek počne istinski uživati u samoći i svom miru. S time da mi nikad nije dosadno. Uvijek imam doma nešto za raditi, uživam u glazbi, knjizi ili kuhanju ručka. Sve me to opušta i čini ispunjenom. Pod ove starije dane moram priznati da čovjek osjeti jednu sigurnost i zadovoljstvo. Ulovim se kako doma, dok nešto pospremam, usput i pjevušim i koji put zaplešem.

Ima dana i kad sam loše, ali sve u svemu zadovoljna sam, ispunjena i najvažnije od svega – u miru sama sa sobom. To vam izgleda donesu te mirnije godine.

Što pomislim kada pogledam unatrag? Sve bih ponovila! Pogotovo od samih početaka kada sam kao školarka počela raditi kao manekenka, i to slučajno, u Praškoj ulici u Zagrebu gdje je tada bila otvorena Modna kuća, lijepa zgrada sva u staklu gdje smo dvaput dnevno imali male modne revije.

Tada je to bilo jako zanimljivo za Zagreb; ljudi bi stajali dolje i gledali što se događa. Ja sam čak markirala iz škole da stignem na reviju, ali bila sam dobar đak pa su mi znali progledati kroz prste. Sjećam kad sam jednom izašla na tu malu pistu, a u publici je bila moja razrednica koja je
bila jako stroga i predavala nam je latinski, i pola mog razreda s njom. No, bilo im je sve to zanimljivo i šarmantno. Čak sam i mature bila oslobođena.

Ima dana i kad sam loše, ali sve u svemu zadovoljna sam, ispunjena i najvažnije od svega – u miru sama sa sobom. To vam izgleda donesu te mirnije godine

Bila je to tada i moja prva plaća; nije bila velika, ali je bilo zadovoljstvo zaraditi je. I otada sam ostala u svijetu mode. Prvo kao manekena, sve do 35. godine čak, a nakon toga sam radila na organizaciji modnih revija, od biranja stajlinga, muških, ženskih i dječjih modela pa sve do naših velikih Obrtničkih revija u Zagrebu gdje sam bila inspicijent. Vodila sam i manekenske škole, držala seminare, recimo u Podravci sam godinama održavala seminare za njihove zaposlenike.

Kasnije sam radila i kao vizažist za časopis Mila, tamo sam imala i svoju kolumnu koju sam pisala. Imala sam sreću jer sam mirovinu dočekala u modnom svijetu. Moda je bila i ostala moja ljubav kroz cijeli život.

Kada danas pogledam to doba, imam osjećaj da nema kvalitete. Voljela bih da to ne moram tako reći, ali čini mi se da smo mi tada bile više dame nego što se danas to očekuje. Sve smo studirale, a ljudi su imali neko posebno poštovanje prema nama, zamalo da nam ruke nisu ljubili. Danas imam osjećaj da se pojam manekena toliko degradirao, srozao na neku nisku razinu. Nije mi to drago za vidjeti. Čast iznimkama,
ali evo danas djevojka snimi reklamu za zube i odmah je manekenka.

Voljela bih da to ne moram tako reći, ali čini mi se da smo mi tada bile više dame nego što je to danas, ljudi su imali neko posebno poštovanje prema nama

U moje doba morao si proći školu za manekene, držanje je bilo važno, probe, sve je imalo neki dulji tijek, a zapravo mnogo stvari nije bilo dostupno na revijama pa bismo se snalazili na razne načine za nakit, šešire i cipele, recimo. Razvijali smo neke druge vještine što nas je činilo kreativnima dok je danas sve dostupno i često se uzima zdravo za gotovo. U početku sam od manekenstva živjela skromno, nisam se nikada gurala već sam čekala da me pozovu.

Aleksandar Selak

I bilo mi je drago kada bi me zvali jer to je značilo da sam dobro odradila posao, a to mi je bilo važno. S vremenom sam se naučila postaviti pa bih tražila i veći honorar jer te ljudi ponekad podcijene i žele izbjeći honorar koji zaslužuješ kao kvalitetan radnik. Trebalo mi je vremena da to naučim. Danas kad gledam na taj dio sebe mislim si ‘ma odmah traži više’. Sama sam si uplaćivala doprinose kroz cijeli život pa danas na svu sreću imam od čega živjeti. Drago mi je da sam o tim stvarima već tada svjesno razmišljala jer danas ugodnije i mirnije živim.

Razvijali smo neke druge vještine što nas je činilo kreativnima dok je danas sve dostupno i često se uzima zdravo za gotovo

Modni me svijet naučio mnogočemu, a pogotovo snalaženju. Eto, baš taj osjećaj za stil, za lijepo, za detalje sam stekla proživljavajući modu. Ne prođe dan da se ne uredim. Ja to volim. Čak i kad se spuštam po poštu u haustor u mom Sopotu, ja se uredim. Znaju me zezati ‘jednom manekenka, uvijek manekenka’.

Iako se više ne šminkam toliko, stavim samo ruž i malo rumenila, uđe ti taj svijet uljepšavanja pod kožu i ostane zauvijek. Znaju mi često prići s komentarom ‘joj kak ste elegantni’, a ja ne znam reći otkud mi to, to je jednostavno tu, u meni. To je dio modne profesije.”

Ljerka Zmaić, 73

Kada smo telefonski dogovarale mjesto razgovora, rekla sam kako bih voljela da to bude ugodan intiman prostor gdje se osjeća opušteno. Gospođa Ljerka odmah mi je bez razmišljanja odgovorila kako je to prostor njezinog modnog studija u dvorištu, na Novoj vesi. Dogovor je pao da se tamo vidimo jedne kišne subote. Iako sam naravno o njoj znala i čitala, nikada se nismo srele uživo. Na vratima me srdačno dočekala odjevena u crno s niskim Martnesicama na nogama i znatiželjnim pogledom da me upozna.

Arhitektonski pristup modi njezin je prepoznatljiv znak, privatno i poslovno jer to je u njezinom slučaju neodvojivo. A upravo je ta istančana modna estetika čini bezvremenskom. Pričala mi je o svojem velikom profesionalnom preokretu, o modi i o tome kako je i u svojim godinama vješta s tehnologijom te uživa učeći nove vještine i pohađajući tečajeve.

”Nedavno sam imala upalu gležnja i nakon brojnih terapija, krenula sam na grupne treninge u fitness centar tu u kvartu, u Kaptol centru. Isprva sam se glupo osjećala jer je tamo teretana i hrpa mladih koji redovito treniraju. Imala sam osjećaj kao da mi nije tamo mjesto. Kći mi je savjetovala jogu kao sporiju i meditativnu. Ma kakva joga, meni su grupni treninzi gdje se oznojim s mnogo ponavljanja vježbi zapravo meditativni. Na kraju kad sam konačno krenula, osjećam se odlično.

Kći mi je savjetovala jogu kao sporiju i meditativnu. Ma kakva joga, meni su grupni treninzi gdje se oznojim meditativni

Više me gležanj ne boli, prošla je bol i izliječila sam upalu. Znate, zanimljiva je ta predodžba tko je star danas. To je vrlo relativan pojam. Čovjek s 35 godina već može biti star dok jedan Milko Šparemblek sa svojih 90 godina pokazuje kako godine nisu bitne. Važno je biti aktivan i raditi što radiš sa srcem. Također, ljudi ponekad nisu svjesni da se ispravnim stavom prema životu mogu izliječiti i osjećati se bolje. Bolesti su ponekad tu da nas tome nauče, a na nama je da to prihvatimo i poduzmemo nešto.

A kako se osjećam? Zapravo osjećam se odlično. Stalno planiram neke nove stvari. Ti mali svakodnevni koraci i pomaci čine tu akciju koja vas zapravo tjera da se osjećate živima. Nisu to grandiozni planovi već mala planiranja od danas do sutra. Recimo nešto novo na web-stranici pa planiranje toga i kontakt s ljudima koji to rade i mogu me tome naučiti, zatim ideja da napravim neki novi model koji će se nekome svidjeti i koji će nekome trebati i tako iz dana u dana nešto novo planiram, korak po korak, ništa nedostižno i neostvarivo već sve izvedivo.

A da bih to mogla moram biti u formi pa upišem grupne treninge što me još dodatno pomladi. Sve to vuče jedno drugo, a sve te tjelesne i umne aktivnosti čine da se osjećate zadovoljnima. Lifestyle koji odabiremo je jako bitan. Fitness me recimo pomladio i takve me stvari tjeraju da ne stanem već uvijek pokušam nešto novo. Također, volim se družiti s mlađim ljudima od sebe, čuti njihove ideje i razmišljanja. I tamo gdje vježbam ima dosta mladih, a kroz razgovor i mjesto na kojem se susrećemo nema razlike u godinama. Dobro se osjećam u tom okruženju.

Ljudi ponekad nisu svjesni da se ispravnim stavom prema životu mogu izliječiti i osjećati se bolje. Bolesti su ponekad tu da nas tome nauče

Čovjek sam koji ne voli gledati unazad. Ne volim retrospektive, ne volim razmišljanja ‘što bi bilo, kad bi bilo’. Nisam taj tip. Samo gledam danas i sutra. Ako gledamo širu sliku, mi zapravo ne možemo mnogo napraviti, ali možemo napraviti najbolje što znamo u tom datom trenutku.

Najdraže mi je razdoblje u životu upravo ovo sadašnje. Osim što se osjećam ispunjeno s onim što radim i čime se bavim, mislim da je i vrijeme vrlo uzbudljivo i zanimljivo, a još uvijek učim nove stvari i ne stajem. Zapravo i najviše vremena provodim u studiju jer me rad i dalje još uvijek najviše ispunjava.

Volim čitati knjige koje mi otkrivaju neke nove poglede na svijet i perspektive, pogotove koje malo naginju prema filozofiji i životnim mudrostima, i dalje volim učiti nove stvari te druženja. Jednom mjesečno se sastajem s prijateljicama iz srednje škole te tako održavamo kontakt, a tu su i brojni novi ljudi i izložbe na koje volim ići.

Nekoj mlađoj sebi poručila bih da bude manje brzopleta, da bolje promisli kad nešto radi. Recimo dan kada sam dala otkaz koji mi je zapravo promijenio život, nisam uopće razmišljala da ću ga dati. Doslovno sam to odlučila u trenutku i nisam nikome rekla. Dobro je ispalo kasnije, ali bilo je situacija u životu kada bi bilo bolje da sam dvaput razmislila.

Već s devet godina sam znala da želim biti arhitektica, a i pokazivala sam nevjerojatan talent za šivanje i svojim sam lutkicama izrađivala prave odjevne predmete, samo u malom formatu. Kad je došlo vrijeme upisa na fakultet stjecajem okolnosti upisala sam kemiju. Nakon završetka, kada sam se zaposlila radeći na jednom institutu dobila sam alergiju na kemikalije, i to zato što nisam voljela to što sam radila. Da izbjegnem kemikalije, otišla sam raditi u biblioteku svog matičnog fakulteta nakon čega sam se krenula usavršavati u tom smjeru.

Nekoj mlađoj sebi poručila bih da bude manje brzopleta, da bolje promisli kad nešto radi. Recimo dan kada sam dala otkaz koji mi je zapravo promijenio život

Upisala sam poslijediplomski studij iz bibliotekarstva, arhivistike i informatičkih znanosti. To su bili začeci informatike. Kasnije sam postala voditeljica jednog odjela u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i bavila se znanstvenim radom, no frustracije su se tijekom vremena gomilale jer moja se ljubav za oblikovanjem, kada već to nije bila arhitektura, počela intenzivno ispoljavati kroz šivanje. Radila sam dva posla paralelno pa je postalo prenaporno i morala sam se odlučiti za jedno od toga.

Preko noći sam dala otkaz, otvorila svoj obrt i počela se baviti onime što najviše volim. I sretna sam što sam to napravila jer sam tada počela živjeti svoj drugi život. Tada su svi oko mene preispitivali moju odluku i to nesigurno vrijeme za takav potez, ali ja sam u trenutku znala da želim tu promjenu, i to je bilo to. Bio je to početak rata, jako nezgodno doba za posao, ali kako je vrijednost novca pala, uspjela sam s jednom
prodajom starog golfa namjestiti cijeli svoj novi radni prostor.

I otada nisam stala s izradom odjeće. Danas se osjećam kao da sam zapravo proživjela dva života. Danas nakon mnogo vremena, mislim da nije niti bitno koju profesiju odaberete jer svaka može biti izrazito kreativna. Jedan je indijski mudrac rekao: ‘Nije sreća u tome da radiš ono što voliš već da naučiš voljeti ono što moraš raditi’. Treba se potruditi u svemu i približiti si to što radimo. Iako je kod mene bio slučaj da moram slijediti ono u čemu istinski uživam, u svemu se može pronaći zadovoljstvo ako tome pristupimo kako treba.

Čini mi se da je internet danas sve promijenio. Moje okruženje s kojim sam rasla je bilo mnogo uže. Danas s jednim enterom upoznajte cijeli svijet. Mnogo je tu izazova, a ja se trudim slijediti ih koliko mogu. Prije desetak godina sam s kćeri napravila preokret u poslu i zajedno smo osmislile kolekciju i rebranding u smjeru dizajnerske radne odjeće pod imenom Pret-a-finir.

Danas nakon mnogo vremena, mislim da nije niti bitno koju profesiju odaberete jer svaka može biti izrazito kreativna

Arhitekturalnoj estetici sam sklona i kada je riječ o modi, samo smo tada to usmjerile prema radnoj odjeći. I to se samo od sebe zakotrljalo jer kada radite nešto s mnogo ljubavi, to netko od vas uvijek treba. Za time se uvijek vodim. Moj modni studio bio je jedan od prvih u svijetu koji je imao web-stranicu. To je bilo tamo negdje prije 22 godine, tada smo se našli na listi web-stranica, Armani je bio prvi, ispred nas je bila Prada, a Rifat Ozbek iza nas.

Drago mi je što mogu reći da ja osobno u korak pratim taj tehnološki razvitak našeg brenda, a i danas vodim web-stranicu. Doduše, imam čovjeka koji mi radi web-stranicu, ali onda naučim kako je održavati tako da sama ubacujem tekstove unutra, fotografiram, idem i na tečaj fotografije. Išla sam i prije, a nedavno sam ga opet upisala jer želim naučiti više o ekspoziciji što mi treba za posao.

Volim taj dio posla i volim uvijek učiti nove stvari. To je ono što vas drži na kraju krajeva. Evo, baš smo u procesu stvaranja novog weba, a baš sam naručila novo sučelje koje će imati integrirani e-commerce odnosno web-shop. To su ti novi termini kojima se učim, a kako sama održavam stranicu sve su mi jasniji načini po kojima sučelja funkcioniraju, kako se jednim klikom miša skraćuju procesi obavljanja stvari online. Potrebno je trenirati mozak, isto kao i tijelo.”