Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

DRUŠTVENI EKSPERIMENT

Infiltrirala sam se među programere i pokušala saznati žive li zaista bolje od nas

Na jedan običan utorak, igrom slučaja sam se našla među skupinom programera i dizajnera koji su uz pizzu razgovarali o aplikacijama

Utorak je, prošlo je 16 sati, planiram nakon posla ići doma i, iskreno, peglati. Međutim, moj dečko programer je spomenuo neki meetup u Bornfightu, zove se Apps & Pizza i bit će super ekipa, a ja, da ga citiram, ionako izgledam kao dizajnerica pa nitko neće skužiti da baš i ne pripadam tamo. Aplikacije i pizza? Što tu imaš ne voljeti?

Uputila sam se tako u Vukasovićevu ulicu, na peti kat poslovne zgrade gdje je smještena agencija Bornfight. Unutra me dočekao Tomislav, prijatelj i jedan od organizatora događanja, pa se smještam za visoki stol na kojem, vidim, još nema pizze. Ali zato je tu pivo iz točionika kakve sam već viđala po drugim zagrebačkim developerskim agencijama (ne znam kako išta obave u danu, ali super za njih) baš kao i barske stolice iz Ikee koje, čini se, imaju doslovno sve agencije u Zagrebu.

Ostalo je još dvadesetak minuta do početka meetupa. Dvojica večerašnjih govornika nervozno cupkaju, a drugi su udubljeni u razgovore o tri teme. Prva je stanje u tvrtkama u kojima trenutno rade, druga su poslovne ponude koje dobivaju iz doslovno cijelog svijeta, a treća, ono što mi se čini kao san svakog programera u Hrvatskoj, otvaranje paušalnog obrta (ovaj tjedan svi idu u BIZkoshnicu na predavanje Battle of Business Structures – Što nakon paušalnog?).

Jedan u grupi od trojice programera, pardon, developera, i jednog dizajnera koji me trenutno okružuju baš je danas dao otkaz i prelazi na paušalni obrt, radit će iz Hrvatske, dapače, od kuće, u internacionalnom timu koji je raspršen po cijelom svijetu. Cifru koju će za to dobiti ne mogu ovdje ni napisati, ali šef ga je danas obeshrabrio razbacujući se uvjetima koje će dobiti ako ostane raditi kod njih. “Ma oni ti ne mogu dat’ te pare ni u snovima”, ohrabruje ga kolega, nazovimo ga Petar. Predavanja kreću, ali razgovor se u tišini nastavlja.

Još jedan od njih, nazovimo ga Marko, također je nedavno dao otkaz u tvrtki u kojoj je kao developer radio desetak godina. Trenutno ne radi ništa, odmara, jer, shvatila sam, developerske plaće dozvoljavaju takav manevarski prostor između poslova. Sad zato planira put u Nepal jer tamo još nije bio. Trebao je letjeti za dva tjedna, ali onda je dobio poziv za intervju za posao u Stockholmu, i to, ni manje ni više nego u Spotifyju.

“Prema mojoj računici trebaju ti dati barem 70 tisuća kruna mjesečno da bi ti se to isplatilo”, govori mu Petar. “Porezi su ok, ali uzmi u obzir da pristojna pizza košta barem 190 kruna. Taksi od aerodroma do grada je 550 kruna.” Marko malo nagne glavu, ali nije obeshrabren. “Ma dobro, mislim si barem da odem na intervju”, kaže. “Da mi plate avion i hotel u Stockholmu, da vidim kaj ima.” Zvuči fer.

“Ej, daj mi par savjeta gdje da idem u San Franciscu”, upada mi s pitanjem dečkov kolega koji zna da smo prošle godine putovali SAD-om, a baš uskoro odlazi na konferenciju u Googleovo sjedište u Mountain Viewu koji se nalazi u blizini San Francisca. Mislim, ide tek nakon što se vrati s konferencije iz Amsterdama jer, shvatila sam, takav je developerski život. U to stiže pizza. Napokon ovaj meetup dobiva smisao i za mene, iako sam se poprilično zabavila dok smo tijekom predavanja jednog dizajnera glasali za pobjednika između Crocsica i boroleta (nisam sigurna zašto smo to radili. Crocsice su pobijedile).

Druženje sad postaje ležernije, ekipa mi pokazuje krovnu terasu, neki se žale na plave podove u Bornfightu jer su im ljepši crni kakve ima Five. Meni je ljepši toalet u Bornfightu – svi, očito, imamo svoje prioritete. Marko nas pozdravlja, a Petar se nudi da će nas odbaciti do kuće. Spuštamo se u garažu, nema nijednog automobila, osim jednog bijelog BMW-a koji stoji na osami, u sredini. Ako do tada još nisam bila sigurna da je odgovor na pitanje iz naslova ovog članka potvrdan, ovaj me trenutak definitivno do kraja uvjerio. No, danas sam se ipak vratila za svoj redakcijski stol gdje se osjećam najsigurnije i najpotpunije, a u developersko društvo ću se bez dvojbe rado vraćati.