Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

TAKSI PRIČA

Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozila me taksistkinja koja se baš voli svađati s putnicima

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Zvala sam taksi kada sam trebala stići s jedne strane grada na drugu na sastanak jer sam kasnila. Naravno da je bio rush hour i da se taksi nije pojavio 15 minuta. Kada sam sjela, shvatila sam da me vozi žena. Ne, nisam seksist i to nije tako neobično, ali ipak mi se rijetko dogodilo pa mi je bilo fora pitati ju malo o njenom poslu.

– Već dugo radite ovaj posao?

– Ma nije, ima sad negdje tri mjeseca, dobro je, dobro. Sigurna mi je plaća, dobri su ljudi s kojima radim, a i smjene nisu tak’ loše. Jedino da ne vozim neke budale, ali dobro.

– Pa zar vam se dogodila neka neugodna situacija?

– Ma jooj dušo moja, znaš koliko. Svaki frajer koji ti sjedne sa mnom samo kaj mi ne skoči za volan i krene sam vozit’. Svaki ti ima potrebu objasnit kam’ moraš ić’, čak i kad se radi o slijepoj ulici.

– Haha, pa što vam kažu, kako reagiraju?

– Zadnji kaj je bil’ pametan me tražil’ da si stanem na placu i pričekam ga dok si gospon’ kupi čarape. Prvo mi je pametovao cijelim putem da kud ja to vozim i da si ja namjerno hoću naplatit, a ja si samo mislim kak je škrt i ne želi platit’ još tih 200 metara. I niš’, tak si ja stanem kod placa, na Branimircu i čekam ga dok si on kupuje čarape. Gledam ja njega tamo kod tih kućica i odjednom mi nestane iz vidokruga. Nema ga sad već deset minuta, ne vidim ga i mislim si, super, frajer me zeznul’. Krećem taman zvat’ centralu da im velim da otkažu vožnju kad evo njega trči prema autu i dere se meni da di sam ja. Kad sam ja pukla!

– Pukli, kako? Ste vikali na njega?

– I to kaj nisam. On meni govori kak’ sam ja neprofesionalna jer sam se preparkirala, a nisam. Pravi se pametan pa se ja derem na njega da je ćoravi konj i da nek’ si idući put kupi naočale, a ne čarape. Onda sam mu rekla da se nisam micala pa se smiril’ malo i samo sjeo u auto. Šutio je dok sam ga vozila natrag doma, valjda mu je bilo neugodno.

– Hahah, pa znači vama je uvijek zabavno na ovom poslu.

– Vraga mi je zabavno, ovaj pametnjaković me na kraju i tužil’ pa sam se sad naučila držat’ jezik za zubima i malo bolje pazit’ kaj pričam. Ne bu’m se više dovodila u takvu situaciju, da me razljute takvi jadnici.

– I kaj, on je bio jedini takav?

– Ma da bar. Svaki dan je barem jedan pametan koji mi govori kud moram ići pa malo podignem glas i objasnim mu da ja vozim, a ne on. Onda se malo smire jer valjda ne misle da bu’ im se žena derala.

– Pa sretno vam bilo s takvima i dalje.

– Bez brige, njima bu’ trebala sreća, ne meni. ‘Đenja!

 

Više s weba