Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Znate, nikada mi neće biti jasno zašto ne možemo prihvatiti da smo različite? Čemu #momshaming?

U suradnji sa Supermame.hr, donosit ćemo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu, a mi ćemo vam ih prenositi ovdje.

Prije par dana, šalje meni moja draga prijateljica link na jedan članak o odgoju, majčinstvu i svim ostalim uobičajenim temama jedne mame. Pritom šalje – “što misliš o ovom tekstu?” Krenula sam čitati. Sve mi je bilo jasno od prve rečenice.

Još jedan u nizu popularnih #momshaming tekstova. Ovog puta u izvedbi jedne mame. Nedavno se slična rasprava povela na našim društvenim mrežama na račun ljetovanja s djecom. Znate, nikada mi neće biti jasno zašto se ne može prihvatiti da smo različiti?

Mi smo jedinke, svaka od nas je sa svojim genetskim kodom specifična. Tako i naša djeca. Različito reagiramo, različitih smo obiteljskih situacija, različiti smo karakteri. Čini nas sličnima samo činjenica da smo majke i rekla bih da prolazimo kroz isto, zar ne? Muče nas ista pitanja i imamo isti cilj – odgojiti našu djecu i od njih napraviti kvalitetne ljude. Ili možda ne? Vrti li se sve oko nas, mama ili oko naše djece?

Kukajuće supermame i one savršene

Prema tim tekstovima rekla bih da se natječemo i pritom smo podijeljene u dvije skupine. Jedna je ona u koju spadamo mi koje pišemo o našoj nemogućoj djeci, kako nam je teško otići na more s njima, kako nemamo vremena za ništa i jako smo umorne. Dakle, to bi bila skupina – kukajuće supermame.

U drugu skupinu bi spadale one mame čija djeca sve slušaju, uspavljuju se sama, ne viču, igraju se mirno, te mame planinare sa šestero djece u nosiljkama i svima je savršeno. To bi bila skupina savršenih supermama.

Rekla bih da se natječemo i pritom smo podijeljene u dvije skupine. Jedna je ona u koju spadamo mi koje pišemo o našoj nemogućoj djeci, a druga su one mame čija djeca sve slušaju

Sve to zaista zvuči tako, zar ne? E pa ja mislim da nije baš tako. Prvo – ne znam kojoj bi normalnoj ženi, mami palo na pamet natjecati se u kukanju. Zar zaista mislite da mame koje pričaju o svojoj ne tako poslušnoj djeci, smatraju da su upravo zato bolje mame od onih čija su djeca poslušna? Zar zaista mislite da se mame danas natječu čije je dijete gore (op.a. lošije)?

Zar ne bi upravo to značilo da smo mi kao mame neposlušne djece, napravile zapravo lošiji posao jer svoju djecu nismo odgojile? Ili mislite da zapravo smatramo da je bolja ona mama čije je dijete najneodgojenije? Jer, komentari upravo upućuju na takav zaključak.

Napisat ću vam svoje mišljenje. Moja djeca su predivna. Vesela, nasmijana, njegovana, ljubljena, divlja, više neposlušna nego poslušna. Kod nas doma je glasno. Glasno se priča, glasno se smije, glasno se viče kada se napravi nešto loše. Učimo se. Nismo savršeni. Pobjegne i koja psovka. Moja djeca spavaju s nama.

Ne smatram sebe primjerom dobre mame jer su djeca sa mnom u krevetu, umjesto muža. Isto tako ne smatram sebe lošijom mamom zbog tog istog razloga. Smatram se mamom koja se trudi. Moja djeca glasno plaču. Razmazila sam svog prvog sina. Brinem za njega, rekla bih i pretjerano.

Pokušavam ispraviti ono što sam do sada pogriješila. A griješila sam i griješit ću još puno puta. Moja ljetovanja od kada sam mama su daleko od idealnog. Umorila sam se više nego što sam se odmorila. Neću pisati o tome kako nam je savršeno, ako nam nije savršeno. Bez obzira na to što mi je ljetovanje s djecom naporno i teško, stvorili smo puno divnih uspomena. I ne bih mijenjala niti jednu od njih. Ali apsolutno ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti ako kažem da mi je ljeto s djecom teško i da ne uživam kao što sam nekada uživala.

Ne smatram sebe primjerom dobre mame jer su djeca sa mnom u krevetu, umjesto muža. Isto tako, ne smatram sebe lošijom mamom zbog tog istog razloga. Smatram se mamom koja se trudi

Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer kažem da je majčinstvo težak posao. Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer nekada plačem. Ne prihvaćam da se majčinstvo prikazuje kao rozi balončić, kao što ne prihvaćam da mi se nameće da je uloga majke sasvim prirodna svakoj ženi i da se trebamo upravo zato savršeno pronalaziti u tome.

Isto tako mi je divno čitati putopise onih koji putuju s djecom i zamišljati kako ćemo i mi jednog dana tako. Divno mi je vidjeti obitelj u restoranu gdje djeca mirno i sabrano jedu sama, bez ikakvih pomagala i razmaženih prohtjeva, gdje se svi lijepo smiješe i uživaju kao da su iz nekog filma. Uzor su mi jake žene koje odgajaju svoju djecu, vode poslove i imaju zdrav brak. Ja želim takvu situaciju, takvu idilu, takav život. I mislim da takve obitelji postoje.

Ali, vratimo se sada na #momshaming. Zašto to radimo? Je li nam lakše upirati prstom u drugu mamu ako se ne slažemo s njezinim stilom odgoja i života? Je li nam lakše reći – ma ona laže da su joj djeca tako savršena? Je li nam lakše vidjeti drugu mamu koja je sva znojna i crvena jer joj se todler valja po podu u trgovini?

Dosta više s upiranjem prstima u druge! Primjer smo svojoj djeci, što ćemo ih naučiti? Kako ćemo ih naučiti da poštuju druge ako ni same ne poštujemo one koji su drugačiji od nas?

Zašto to radimo? Je li nam lakše upirati prstom u drugu mamu ako se ne slažemo s njezinim stilom odgoja i života? Je li nam lakše reći – ma ona laže da su joj djeca tako savršena

Zaključak ovog teksta bi bio ovakav – gledajte svoju djecu. Odgajajte svoju djecu. Učite od drugih. Budite iskrene same prema sebi. Ne kritizirajte jer nikada ne znate kada ćete se naći u takvoj situaciji. Ako imate nešto pametno i pozitivno za podijeliti – dijelite to jasno i glasno. Ako nemate što lijepo za reći, zadržite ružne komentare i ogovore za kavu s prijateljicama.

Niti jedno dijete nije zločesto, kao što nije niti savršeno. Niti postoji savršena mama. Ne želim titulu najbolje mame iz parkića, niti najbolje instamame, niti najbolje mame blogerice. Nisam savršena. Meni je jedini cilj da svojoj djeci budem najbolja mama. A tu titulu jako je teško dobiti, potrebno je puno dosljednosti i truda. Zato pritom nemojte otežavati postizanje tog cilja ružnim i nezrelim #momshamingom.