Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

ISPOVIJEST

Prvi mačići se u vodu bacaju, rekli su mi na kiretaži u Petrovoj. Danas sam sretna majka troje djece

Marijana je Zaprepčanka koja je prošla grozno iskustvo s kiretažom bez anestezije, a s nama je odlučila podijeliti svoju potresnu priču

Mostova zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić jučer je u Hrvatskom saboru javno podijelila svoje užasno iskustvo o kiretaži bez anestezije. Njezin istup i brojni komentari koji su nakon toga uslijedili na društvenim mrežama, doveli su nas do Marijane (34), Zagrepčanke koja je doživjela slično traumatično iskustvo i odlučila ga u cijelosti podijeliti s nama:

Mlada i puna života, sa svojih 18 godina pronašla sam ljubav svog života. Živjeli smo punim plućima i nakon određenog vremena znali smo da želimo zajedno ići kroz život, jednog dana i uz našu djecu.

Imala sam samo 22 godine kada sam neplanirano ostala trudna, ali bili smo jako sretni jer to smo zapravo i željeli. Rekli smo si kad bude, bit će i dogodio se taj famozni i predivan veliki plusić na testu, frcale su suze radosnice na sve strane, s obje strane. Otišli smo na prvi pregled s osam tjedana trudnoće kad je naš plusić bio mala točkica na ultrazvuku, ali je srčeko jako i snažno kucalo, naš plod ljubavi. Kao i svaka majka, opisati osjećaj kad to vidiš jednostavno ne možeš riječima – to se mora doživjeti. Otišli smo od ginekologice s osmijehom na licu. Sve je bilo u redu narednih dana, narednih tjedana, sve dok nismo ušli u punih 13 tjedana trudnoće. Naša mrvica je postala veća, ali u jednom trenutku je odlučila prestati rasti, u jednom trenutku je naše srce prestalo kucati, u jednom trenutku nam se srušio cijeli svijet.

Počela sam oskudno krvariti, otišla sam sva u strahu kod svoje ginekologice koja mi je rekla da je nažalost plod odumro i da moram na kiretažu. Ginekologica mi je lijepo objasnila da se nemam čega bojati, da ću dobiti lokalnu anesteziju, da će doktori u bolnici sve lijepo očistiti i da isti dan idem doma. Objasnila je ona meni i da se takve stvari nažalost događaju, ali da to nije kraj, da sam mlada i zdrava i da će biti još prilike da ostanem u drugom stanju.

Naša mrvica je postala veća, ali u jednom trenutku je odlučila prestati rasti, u jednom trenutku je naše srce prestalo kucati, u jednom trenutku nam se srušio cijeli svijet.

Smirena i upućena otišla sam u Petrovu bolnicu na još jedan pregled da i oni potvrde isto i da kiretaža krene. Dolazim tamo sa svojim tadašnjim dečkom, a sadašnjim suprugom i počinje me oblijevati strah, tuga, suze, znoj – svega je bilo u jednom trenutku. Obavim pregled i UVZ, oni potvrde da je plod odumro i naruče me iduće jutro za kiretažu. Iduće jutro?! Tada sam postala svjesna da ću još jedan dan, još jednu noć provesti sa svojom točkicom, odumrlom točkicom u svojem tijelu. Izlazimo van iz bolnice, stojim na stepenicama i počinjem nekontrolirano vrištati od jada, od tuge od načina od svega. Gledam u nebo i pitam se na sav glas: “Zašto baš meni dragi Bože, zašto?”

Uz mene stoji moja stijena, moja snaga i plače skupa sa mnom. Nije nas briga za ništa, tada smo bili samo mi i naša točkica.

Preživimo i taj dan, i tu neprospavanu noć, dočekamo jutro, oblačimo se i idemo u bolnicu. Jadna od svega, doktori mi nešto govore ja nemam pojma što, samu sebe natjeram nekako da ih slušam jer bitno je da ih slušam, bitno je da sudjelujem, možda bude lakše, ali ne postaje nimalo lakše, postaje još gore… Ulazim u hladnu prostoriju, jedan krevet i lampa, jedna žena i ja, jedna hladna žena i ja, njoj je sve rutina, nažalost, svakidašnja situacija.

Očekujem da će mi dati nešto za smirenje, ali ne. Ona kaže: “Krećemo za par minuta, opustite se.” “Kako da se opustim”, govorim ja, “Nećete mi dati nešto da ne osjetim ništa, da se smirim, da preživim ovo i pokušam nekad zaboraviti?” Ona mrtva hladna pogleda u mene, ubije me pogledom, digne obrvu i kaže: “Dijete drago, tek su ti 22 godine, prvi mačići se ionako u vodu bacaju, bit će još prilike, život je pred tobom.”

Kao da me opalila mokrim novinama, bila sam u šoku. Krenula je sa zahvatom, ja sam potiho plakala, suza za suzom je išla. Bojala sam se plakati glasno i jecajući jer nisam znala što su mi u stanju napraviti nakon takve rečenice. Bilo je bolno, bilo je jako bolno, osjetila sam svaki zamah struganja po svojoj maternici, srce me je bolilo, duša mi je plakala.

“Dijete drago, tek su ti 22 godine, prvi mačići se ionako u vodu bacaju, bit će još prilike, život je pred tobom.”

Gotove smo. Izašla je van, a ja sam ostala ležati sama u toj prostoriji, hladnoj i mračnoj… Nakon par minuta ulazi sestra i govori mi: “Sad ćemo Vas prebaciti u hodnik da vidite supruga i onda odležite do navečer pa suprug dođe po Vas.” Nije ni stigla izgovoriti, rekla sam joj da na vlastitu odgovornost idem van iz bolnice, da želim što prije izaći i nikad se više vratiti na isto mjesto. Nikad više! Potpisala sam da izlazim na vlastitu odgovornost.

Izašla sam van sama sa svojom stijenom, bez naše točkice… Jako ovo boli i dan danas, jer u svemu tome bitan je način, jako je bitan odnos pacijenta i doktora, a toga tamo nije bilo. Oplakali smo našu točkicu, krenuli smo dalje, nakon svega toga su nas “dočekala” još dva spontana pobačaja, a nakon ta dva nas je dragi Bog nagradio s naša tri najljepša anđela – imamo troje djece i najsretniji smo ljudi na svijetu. Imamo dječaka od sedam i pol godina i dvije djevojčice, jedna će još malo pet godina, a druga ima devet mjeseci.

Neki dan sam se opet sjetila naše točkice i pitala samu sebe tko zna kojeg spola je bila, kako bi danas izgledala, imala bi 12 godina… Žao mi je svake žene koja prođe isto, ali imajte vjere, sve dragi Bog jednom nagradi. Nas je nagradio tri puta.