Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

INTERVJU

Kad te boli, moraš reći. Razgovarala sam s ekipom iz BoliMe o mentalnom zdravlju i važnosti razgovora

Judita Gamulin, Draga Komparak, Adrian Pezdirc i Marina Vitković o mentalnom zdravlju, društvenim mrežama i Muzeju empatije

O BoliMe smo već pisali kroz njihov posljednji pothvat, emisiju Pričamo, no ovaj put smo odlučile ući malo dublje i otkriti tko zapravo stoji iza cijele inicijative i kako njihova udruga može postići što veći doseg i utjecaj na naše društvo. Našla sam se s Adrianom, Dragom, Juditom i Marinom u Mimarinom cafeu Gymnasium, a pričali smo o svemu od početaka inicijative BoliMe do toga kako načela koja tamo primjenjuju njeguju kroz rad u vlastitim područjima iz kojih dolaze.

“Sve je počelo vrlo neplanirano, spontano, intimno,” priču započinje Marina. “Osvijestili smo da je potrebno stvoriti nešto za mlade ljude koji su očito u nekom balonu besmisla. Adrian i ja smo se tad dogovorili da bismo krenuli s nečim takvim, a cure su se odmah priključile. U sve smo ušli spontano, bez plana i programa, imali smo cilj i stvari su se počele događati same od sebe. Idejno smo krenuli 2014. kad smo krenuli sa školama, a 2015. smo izašli u javnost s izložbom Nasmijanih lica uz tekst ‘ovo sam ja tužan’. Tako smo stvorili tu igru koju njegujemo sve ove godine, a to je spajanje nekih društveno nespojivih stvari koje su zapravo apsolutno spojive. Drugi val je bio kad smo izašli s videom koji je prenio istu tu igru. Imali smo nevjerojatnu podršku medija i ljudi u prolazu koji su primijetili naš rad. To nas je ohrabrilo i krenuli smo dalje.”

Marina Vitković

Dob: 36

Zanimanje: profesorica filozofije i hrvatskoga jezika i književnosti

Trenutno radim: kao profesorica filozofije i etike u gimnaziji i kao terapeut u bolničkom programu ‘Zdravlje u svakoj veličini tijela’

U BoliMe sam se uključila jer: zaboljelo me tuđe, nikad izrečeno, ‘boli me’ pa smo šutnju oživjeli i učinili je glasnom

MENTALNO ZDRAVLJE U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI

“Uvijek polazim od sebe kad je u pitanju ovo što radim u BoliMe,” odgovara Judita na pitanje koliko im je vlastito iskustvo poslužilo u osmišljavanju onoga što BoliMe danas radi. “Za sve što ovdje radim osjećam kao da to radim za onu sebe iz srednje škole koja je bila nesigurna, koja je cijelo vrijeme propitivala je li pametna, što drugi misle o njoj i tako tu sebe na neki način pokušavam smiriti.”

“Čini mi se da smo djelovanjem kroz udrugu prvo pokušavali sami sebi na neki način olakšati svakodevicu pa se to nekako prevelo i na javnost, na neku širu zajednicu,” nadovezuje se Adrian. “Svatko od nas ima neku svoju dnevnu borbu koja je normalna, a svojim djelovanjem želimo u javnom prostoru stvoriti svojevrsnu dozvolu za bilo koju vrstu osjećanja i pokazati da je u tome bogatstvo i neka ljepota življenja.”

“Mislim da mentalno zdravlje treba zamijeniti tim pojmom življenje,” kaže Marina. “Jer kao što je Adrian rekao svi imamo svoje dnevne borbe, ali nismo uvijek spremi otvoreno govoriti o njima pa na tome radimo, ali da je život nemoguć bez njih, nemoguć je.”

Za mentalno zdravlje itekako ima mjesta u svakodnevnoj komunikaciji, ali je ono još uvijek obavijeno nekom vrstom stigme. Adrian, Draga, Judita i Marina počeli su ga uvoditi u javni život kroz kampanje koje lansiraju svake godine na Svjetski dan mentalnog zdravlja. “Ovogodišnja sezona Pričamo je skoro gotova, napravit ćemo zaključak i to će biti to za ovu godinu. Ali svake godine se okupimo oko Svjetskog dana mentalnog zdravlja i prirpemimo kampanju na neku drugu temu. Sad smo počeli raditi nešto izvan tog okvira, ali i dalje ćemo nastaviti s kampanjama svake godine,” priča Judita.

Adrian Pezdirc

Dob: 28

Zanimanje: akademski glumac

Trenutno radim: kao glumac u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih

U BoliMe sam se uključio jer: sam se spletom životnih okolnosti našao pred zidom. Onda sam sa Marinom postavio pitanje, Draga je tom pitanju dala oblik, a Judita ga pretvorila u novu stvarnost

DJELOVANJE KROZ SREDNJE ŠKOLE

U njihovim ih je naporima prepoznala doktorica Ivana Portolan Pajić i podržala te promovirala u gradskom uredu za zdravstvo. “Prepoznala je našu ideju i entuzijazam i podržala nas u tom najproblematičnijem financijskom dijelu,” kaže Adrian. “Kako se sve s BoliMe počelo širiti tako se sve više ljudi uključivalo, a onda se i javila potreba za boljom financijskom strukturom jer ona ti je potrebna da uopće možeš snimiti jednu seriju od najma kamere na dalje. Na Pričamo radi 10 ljudi i njih treba platititi. Grad nas je tu prepoznao i podržao kroz Pričamo i kroz edukativni program Osjećam koji ide po srednjim školama. To je dvotjedni program koji se provodi u drugim razredima srednje škole, a sastoji se od Dragine instalacije Soba za osjećaje, Juditinog videa Osjećam i predstave kazališta Tirena.”

@boli_me

@boli_me

@boli_me

Program se za sada održava samo u zagrebačkim srednjim školama, a u njega je uključena i akademska obrazovna razina. “Cijeli program nadgledaju studenti Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koji u sklopu kolegija Preventivne kampanje trebaju odraditi praksu u srednjim školama, a zapravo to rade tako što su edukatori BoliMe programa Osjećam. Tako smo povezali akademsku razinu sa srednjoškolskom, a oni profesorici Novak nakon svake edukacije daju izvješće kroz koje smo vidjeli da je potrebno povećati djelovanje o mentalnom zdravlju u srednjim školama pa čak i u smislu tretmana.”

“Ideja je da se na svakoj školi vijori jedna Osjećam zastava.”

U planu je svakako širenje programa na sve škole u Hrvatskoj pa čak i osnovne i vrtiće, međutim za to im treba još financijske i materijalne podrške općenito. “Ideja je da se na svakoj školi vijori jedna Osjećam zastava,” kaže Judita, a Marina se nadovezuje. “Voljeli bismo pokriti cijelu vertikalu – vrtić, osnovna škola, pa onda i srednja škola gdje se to življenje humanizira, gdje ne bi bilo nikakvih nerealnih imperativa sreće ili uspješnosti života nego pitka, lijepa priča o tome kako se nositi sa životom.

Tu bi trebali biti uključeni i profesori i roditelji i učenici i svi si biti međusobna podrška, jer kad to traje i kad je dugoročno onda ima smisla. Ovako mi imamo dva tjedna, i to je nešto da se pusti neka informacija, ali to je kozmetički. Zato se nadamo sve većoj podršci.  Imamo podršku i Agencije za odgoj i obrazovanje koja nam je dala preporuku, Ministarstva znanosti i obrazovanja također, svi vjeruju da je to projekt koji vrijedi podržati, ali opet je pitanje kako to izvesti jer ne živimo u svijetu Monopoly novca.” Draga dodaje: “Bilo bi divno kao bi postojao jedan zeleni BoliMe kombi koji ide kroz Hrvatsku i ima svoju misiju.”

“Pored državne mature i svih tih obaveza postoji cijeli emocionalni aparat te djece i njima puno znači da ih se pita kako su. To je jedno pitanje koje može promijeniti sve, ali tu treba podrška i profesorima, treba i učenicima, treba se pojačati taj aspekt podrške kroz stručnu službu općenito. ja mislim da će u budućnosti sigurno i neko savjetovanje ući u škole, da će se povećati broj stručnih suradnika. Jer u sadašnjem sustavu svi nekako pate, ali kao da nitko nikoga ne čuje,” završava Marina.

Judita Gamulin

Dob: 26

Zanimanje: filmska i video redateljica

Trenutno radim: kao freelancerica

U BoliMe sam se uključila jer: su me nažicali. Tek sam kasnije shvatila što je mentalno zdravlje, da zapravo nitko ne zna što je mentalno zdravlje i da se bavim poslom koji ljudima može približiti tu lijepu istinu

DRUŠTVENE MREŽE KAO KATALIZATOR PROMJENE

Društveni profili udruge BoliMe savršen su primjer kako pozitivno djelovati kroz društvene mreže. Djeluju na Facebooku, Instagramu i YouTubeu, a kroz snažan vizualni identitet koji je osmislila Draga i dovitljive ilustracije iza kojih stoji Klarxy, na jednostavan način prenose ono o čemu svi razmišljamo, ali prerijetko pričamo.

“Ljudi kad vide naše društvene mreže misle da tu stoji neka vojska ljudi, da mi to detaljno planiramo. Šalili smo se jednom da smo kreativna agencija kojoj je jedini klijent mentalno zdravlje, to je zapravo to. Sve čime se mi bavimo je na neki način brendiranje mentalnog zdravlja i to najviše kroz Dragin dizajn oko kojeg se sad može napisati cijela studija. To je školski primjer kako nešto što je stigmatizirano učiniti pristupačnim. Nama su društvene rmeže super jer što više ti iskače, što više ti je feed zelen, tako ti to postaje normalnije i bliže. Sama činjenica što je to nešto eterično i materijalizirano čini to pristupačnijim,” objašnjava Judita.

“Društvene mreže definitivno utječu na mentalno zdravlje,” odgovara Marina na može pitanje koliko su društvene mreže negativne za naše mentalno zdravlje. “Ali nije cilj prestati ih koristiti nego se educirati i naučiti ih koristiti na pravilan način. Mislim da ih mi punimo vrijednim sadržajem koji je drugima koristan i mislim da je ključ pravilno iskoristiti sve što nam one nude.”

“Nije cilj prestati koristiti društvene mreže nego ih naučiti koristiti na pravilan način.”

Trenutno ih na društvenim mrežama prati 70 posto žena zbog čega se trude sadržaj približiti i muškim korisnicima, a publika ondje im se često i javlja s vlastitim problemima. “Ljudi nam se javljaju i tu imamo najveću odgovornost i najveći problem jer mi nismo stručnajci,” kaže Marina. “Imamo stručne suradnike, profesoricu Mirandu Novak s ERF-a i profesora Mihaela Kozinu koji je stručni suradnik psiholog u Petoj gimnaziji. Oni su supervizori svega, a povezani smo i s nizom udruga koje pružaju podršku kad je u pitanju mentalno zdravlje tako da već imamo malu mrežu i svima koji nam se jave savjetujemo da se jave njima kako bi dobili odgovarajuću podršku.”

“Ali to nam nije primarno djelovanje,” nadovezuje se Adrian. “Na našim web i Facebook stranicama imamo popis udruga i savjetovališta, nažalost trenutno samo za grad Zagreb, gdje se ljudi mogu javiti jer mi nismo stručnjaci.”

Draga Komparak

Dob: 34

Zanimanje: industrijska dizajnerica

Trenutno radim: kao freelancerica

U BoliMe sam se uključila jer: me Marina zamolila da im pomognem oko vizualnog identiteta jednog malog projekta. Taj ‘mali’ projekt traje već više od četiri godine. Tema mentalnog zdravlja je postala dio moje svakodnevice – stoga pričajmo o mentalnom zdravlju

STIŽE MUZEJ EMPATIJE?

Svatko od četvero članova u BoliMe donosi nešto iz vlastitog zanimanja. “Ja u udrugu donosim sve iz mog zanimanja,” kaže Draga “Kroz vizualno i kroz ilustracije stvari se često mogu pokazati jednostavnije i pristupačnije, a prema tome i privlačnije tako da se ta tema približi svima.” Judita kroz rad u BoliMe istražuje video materijal bez stresa, dok Marina donosi svoja znanja iz filozofije i književnosti. Adrian pak bira koristiti medijski prostor koji dobiva kao glumac za promociju mentalnog zdravlja.

Svoje će snage opet udružiti na idućem velikom projektu koji planiraju, a to je Muzej empatije. Prvi takve vrste u Hrvatskoj, ali i cijelom svijetu, mogao bi biti otvoren iduće godine, a služit će kao još jedan snažan kanal za promociju mentalnog zdravlja. No, dakako, prije svega potrebna im je snažna financijska struktura za takvo nešto, ali na to još uvijek čekaju.

“To je jedna velika priča koju spremamo,” kaže Marina. “To je prelijevanje svih ovih godina u jednu, a nadamo se da će se dogoditi 2019. kad ćemo sve ideje probati preliti u Muzej empatije. Krenuli bismo s pop-up varijantom koja bi bila u nekom napuštenom gradskom prostoru pa bismo išli s revitalizacijom, ali ciljamo na još veću i jaču priču. Na mjesto u ovom gradu koje će nas podsjećati na to da moramo jako brinuti o sebi kako bismo uopće mogli razumjeti druge ljude kao i na to da je empatija temelj za zdravo društvo.”