Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Jesmo li bolji roditelji jer je naše dijete naprednije ili pametnije? Kakvi smo mi to egotriperi postali?

U suradnji sa Supermame.hr, donosit ćemo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu, a mi ćemo vam ih prenositi ovdje.

HRVATSKI, ENGLESKI ILI FRANCUSKI VRTIĆ

Glavna tema razgovora u svim parkićima i eventualnim druženjima roditelja – hrvatski vrtići, engleski vrtići, francuski vrtići, njemački vrtići… Majko mila koliko etiketiranja. I koliko etiketiranja kada kažem da sam upisala svoje dijete u obični vrtić gdje će se igrati i učiti disciplini. Neće pričati na španjolskom, francuskom ili starogrčkom.

Možda sam ja bedasta, ali sve mi se čini da nabijamo svojoj djeci tempo koji nama nikada roditelji nisu nabijali, pa eto nas danas – obrazovani, normalni, snalazimo se u životu, zarađujemo, pismeni smo. Sjedim za jednim ručkom, preko puta nas sjede baka i djed sa svojim petogodišnjim unukom. Izrazito simpatični i poprilično glasni.

Nabijamo svojoj djeci tempo koji nama nikada roditelji nisu nabijali, pa eto nas danas – obrazovani, normalni, snalazimo se u životu.

U jednom trenutku, usred igre mojeg trogodišnjaka i njihovog petogodišnjaka, baka ga je upitala “J, ako ti imaš pet autića, a L ima šest, koliko je to ukupno autića?” Nisam podignula pogled, pravila sam se da ne čujem, jer znam da će dječak točno odgovoriti. Kada je dječak točno odgovorio, osjetila sam pogled bake kojim traži moje divljenje.

Aplauz i naklon. Zbog koga ili čega?

Razumijem. I ja se ponosim svojim bistrićem. Ponosna sam na sve što je kroz igru, do sada, naučio. Puno više nego što sam ja u njegovoj dobi znala. Ali, nemam potrebu (ispričavam se na izrazu) preseravati se pameću svojeg djeteta. Što time postižem? Dižem svoj ego? Jer, mojem djetetu ego ne treba dizati. Hvalim ga za sve novo što nauči, sve novo što otkrije. Hvalim ga za dobro djelo, hvalim ga za lijepu riječ.

Naši bistrići odgovaraju kao iz pištolja na takva pitanja i ne traže aplauz. Taj aplauz i naklon tražimo mi. Zašto? Zašto je danas biti roditeljem postalo natjecanje? Jer je upravo tako. Od trenutka kada se rode – u parkiću kreće štafeta čije dijete je brže sjelo, propuzalo, prespavalo noć, pokakalo se u tutu, onda kada se osnovne funkcije nauče, kreće štafeta učenja brojeva, abecede, par stranih jezika.

Sve je to sasvim OK kada je u granicama normale i kada roditelji ne dođu u parkić i onda se razbacuju pameću i znanjem svoje djece, a pogotovo kada uspoređuju. Što time dokazujemo? Da smo mi bolji roditelji jer je naše dijete naprednije ili pametnije? Kakvi smo mi to egotriperi postali?

Zašto? Zašto je danas biti roditeljem postalo natjecanje? Od trenutka kada se rode kreće štafeta

Znate li što ja želim svojoj djeci? Želim im da uživaju, želim da se igraju, da se igraju najmaštovitije što mogu, želim im bezbrižno djetinjstvo. Želim da moje dijete uživa u vrtiću, želim svakako da nauči koliko god može kako bi mu bilo lakše u školi, ali i ako ne nauči u vrtiću, naučit će u školi, pomoći ću mu, bit ću tu za njega.

Hoće li znati zbrajati, oduzimati i pričati 3 strana jezika prije škole

Bit ću tu za obojicu onako kako su i moji roditelji bili tu za mene. Da se razumijemo, nikako ne mislim da su roditelji koji odaberu “ambicioznije” vrtiće iskompleksirani i opterećuju svoju djecu nepotrebno, nikako to ne mislim.

Svatko zna najbolje za svoje dijete. Ali nikada neću prestati vrtiti očima na one koji imaju potrebu na sve trube hvaliti i razbacivati se i natjecati s drugima, a takvih je sve više. Svoje dijete želim obrazovati zbog njega, a ne zbog drugih i definitivno ne zbog aplauza.

A hoće li znati zbrajati i oduzimati ili hoće li pričati 3 strana jezika prije škole? To mi je sasvim nevažno. Moje spužvice će sve to na vrijeme naučiti, a do tada im želim bezbrižnu igru.