Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Ispovijest

Istraživanje kaže da nakon 30. nastupa muzička paraliza kod glazbenih entuzijasta, bojim se da su blizu istine

Kako se bavim glazbenim PR-om, a i kad se ne bavim idem po koncertima i putujem po festivalima, urednica me natjerala da napišem osvrt na istraživanje o glazbenoj paralizi

Istraživanje koje je nedavno proveo Deezer otkrilo je kako je muzička paraliza stvaran fenomen, a nastupa kad čovjek napuni 30 godina i 6 mjeseci. Fenomen karakterizira stanje uma kad veliki glazbeni entuzijasti odjednom prestanu tražiti novu glazbu, a izgovori su im obično posao, djeca i zatrpanost velikom količinom nove glazbe koja se lansira svakog dana. I zbog toga slušamo samo onu glazbu koju jako dobro znamo.

Ovo istraživanje, koje mi je na prvu bilo izuzetno logično, jer upravo imam 30 godina i 5 mjeseci, poslala sam svojoj najboljoj prijateljici da se sprdamo s tim. Nažalost, moja najbolja prijateljica je urednica Super1 pa me natjerala da napišem kako je to proživljavati glazbenu paralizu.

Vrtim stalno omiljene hitove Franz Ferdinanda

Na posljednje koncertu Franz Ferdinanda, ožujak 2017.

Naime, osim što me prozvala glazbenom entuzijasticom jer se bavim glazbenim PR-om i dosad sam bila na više od 300 koncerata i glazbenih festivala, povukla me za jednu rečenicu od vikenda: “Nemam pojma odakle bi izvukla više neku novu glazbu jer ono što slušam vrtim toliko puta da bi mi Deezer mogao otkazati pretplatu.”

I da, moram priznati da u posljednje vrijeme ne otkrivam nove izvođače, vrtim stalno omiljene hitove Franz Ferdinanda, Charlie XCX ili pak Foo Fightersa.
A što ću kad ih obožavam. Dovoljno da svoju strast pretvorim u posao, a posao iskoristim za to da svoje muzičke idole upoznam i uživo. Ovo je malo duži rezime mojih najdražih iskustava dok nisam postala, kako tvrde istraživači Deezera, paralizirana.

Komplicirano je sa 13 godina organizirati mafiju za nabavu CD-a

Đu s Pixiesima

 

Pa da se vratimo na početak. Prva glazbena faza kojom sam bila opsesivna sigurno je bilo slušanje Tajči. “Hajde da ludujemo” je toliki hit da se i danas rasplešem kao mala ja od 5 godina kad je čujem. Nakon Tajči tu su došle, naravno, Spice Girls. “Wannabe”, posteri, kupovanje Brava mada ne znam njemački i nakon toga “Spiceworld” album koji mi je službeno prvi originalni i najbolje očuvani CD  koji posjedujem. E, CD-ovi.

Na njih sam potrošila toliko novaca da i dalje ne dam nikome blizu svoje kolekcije. Kada si sa Hvara, nije jednostavno doći do originala, trebalo je biti dobar s ljudima koji često idu u Split, organizirati sve te silne transporte, objasniti mami i tati da nećeš tek tako moći proći 7. razred s 5 ako nemaš najnoviji album i ostale zabavne stvari. Iskreno, dosta je komplicirano, kada imaš 13 godina, organizirati mafiju za nabavu original CD-a. Dok su se drugi bavili skupljanjem koječega, ovo je bio moj strastveni hobi.

Zbog MTV-a sam bila spremna prodati dušu za nešto od Blink 182

Mad Cool festival u Madridu

Sljedeća bitna faza u otkrivanju nove glazbe bio je MTV. Nikada ne bi došla do “Enema of the State” od Blink 182 da nije bilo satelita i tog prekrasnog MTV-a. Ok, prije toga sam došla do Britney, ali recimo da je to bila međufaza od Tajči do Blink 182. Ima smisla. MTV je cijeloj ekipi na početku srednje škole otkrio da je Sum 41 najbolji bend ikad, a “All Killer No Filler” najbolji album svih vremena. I dalje se svađam sama sa sobom je li mi draži taj album ili “Americana” Offspringa, mada realno nemaju toliko veze.

U tom vremenu sam bila sposobna prodati dušu za novi CD od Blink 182, Offspringa, Avril Lavigne i svih ostalih careva koji mi i dalje stoje ponosno zalijepljeni na zidu tinejdžerske sobe i uveseljavaju me kad za godišnji dođem na otok. Slušalo se tad još svašta, ali pop punk anthems su himne moje mladosti i još uvijek su divne, koliko god neki mislili da su djetinjaste.

Zbog Franza sam se bojala za svoj prolaz na prijemnom

Đu s Aleksom Kapranosom iz Franz Ferdinanda

Zadnja pjesma zbog koje sam odlučila izdvojiti nešto više novaca je definitivno najbolja ikad – “Take me out” Franz Ferdinanda. Prvi INmusic na Šalati je bio 2006., dva dana prije prijemnog za faks. Naravno da sam išla i umirala sam od straha hoću li proći prijemni i upasti na faks da mogu doći u Zagreb ili ću zbog njihovog koncerta pasti i ostati na otoku. Sva sreća pa sam prošla. A od onda je priča krenula malo u drugačijem smjeru i tad sam zapravo glazbu počela ozbiljnije shvaćati.

Dovoljno ozbiljno da Franz Ferdinand upoznam tri puta, pogledam ih live sedam puta i pitam ih sve što me zanima da ne moram kopati po internetu (Fyi, “L. Wells” nisu svirali od 2006. i obećali su da hoće, ali još ništa). Oni su i zadnji bend koji sam skužila s radija, nakon toga sve dobro što je došlo, došlo je s interneta. Foo Fighters, Queens of the Stone Age, Nine Inch Nails, The Naked And Famous, Icona Pop, Charli XCX i sve ostale zbog kojih će me internet blokirati jer ih previše slušam ulovila sam upravo tako, istražujući online.

Kupim i dan danas nekad CD, dam na taj način support izvođaču ili bendu, pokažem da ih volim i da mi je stalo do njihove glazbe, ali realno ne potrošim previše vremena da dođem do njih. Osim ako ne idem na koncert, naravno. A i tu sam do 30,5 godina riješila sve što sam planirala.

Proputovala sam pola Europe zbog Foo Fightersa

Srećom, zadnjih par godina sam u glazbenoj industriji pa i nije teško doći do svih njih, ali ipak mi je jedno od najluđih iskustava kada sam preputovala pola Europe, stigla do Madrida zbog Foo Fightersa pa usput naletjela do Davea Grohla na cesti i popričala s njim. Dok sam bila novinarka, imala sam priliku raditi i intervjuu s Alexom Turnerom iz Arctic Monkeys i pitati ga baš sve što me zanimalo. A bome i fora iskustvo mi je bilo s legendarnim Pixiesima kojima je bilo urnebesno jer, kako su rekli, svu svoju glazbu napravili su prije nego sam se ja rodila. Legit.

Do svoje 30,5 sam upoznala još dosta zanimljivih faca, dosta zanimljivoga su mi ispričali, a nakon par godina PR-ovanja u glazbi gdje sam upoznala puno domaćih i stranih bendova (koji su mi nekad visili na zidu među mojim posterima), trebam neki predah. Nije mi išlo loše, moram priznati, ali dosta toga dođe i dogodi se u dva desetljeća, više neke stvari nisu toliko uzbudljive.

Makar smatram da je sam izraz glazbene paralize malo pregrub jer nije da si zaista oduzet i da ne uživaš u glazbi, samo nemaš isti poriv za novim bendovima, novom glazbom kao što si prije imala. Poanta je u tebi ili u ovom slučaju, meni, da ti se ne da preslušavati neprovjerene stvari kad možeš raspaliti Everlong i znati da ćeš dobiti onaj sjajan osjećaj slušajući je i zbog toga će ti biti lijepo.

Mogu oni pričati što žele, ali…

Long story short – glazbena paraliza nije fact. Po meni, glazbena paraliza je činjenica da danas preslušam novu glazbu brže nego što sam to prije imala priliku, ali se vratim zicerima, tj. bendovima koje ionako uvijek slušam na repeat. To su valjda ovi koje sam ulovila negdje između Blink 182 i Charli XCX, ali sad baš da neću više otkrivati novu glazbu, teško. Teže je to što ću imati 30 ipo godina nego doći do nove glazbe, realno. Nije da mi se ne traži neka nova glazba, nego imam osjećaj da je došlo do zamora materijala. Ili mene. A možda samo trebam na godišnji.

INMusic 2011, čekajući Grinderman

Uglavnom, poanta je da ako voliš glazbu – otkrivat ćeš je, a ako ti nije toliko bitna stavka u životu – nećeš. Mogu drugi pričati što žele, ali za nekih 29 godina ćemo dotična urednica, koja me natjerala na ovu ispovijest, i ja vjerojatno i dalje biti po koncertima. Skakati kao luđakinje kada njezina kći bude imala 30 ipo godina, a njezin uzrok glazbene paralize tad će biti umiranje od srama jer joj mama i teta Đu vrište po koncertima više od nje.